Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 97, a. 3

Dokida li se običajem; i zadobiva li običaj snagu zakona

Prigovor 1. Čini se da običaj ne može zadobiti snagu zakona, niti zakon dokinuti. Ljudski se, naime, zakon izvodi iz zakona naravi i iz božanskoga zakona, kako je očito iz gore rečenoga. No običaj ljudi ne može promijeniti zakon naravi, niti božanski zakon. Dakle, također ne može promijeniti niti ljudski zakon.

Prigovor 2. Nadalje, iz mnogih zala ne može nastati jedno dobro. No onaj koji počinje prvi djelovati protiv zakona, loše čini. Dakle, umnoženim sličnim činima neće nastati neko dobro. Zakon je pak neko dobro, budući da je pravilo ljudskih činâ. Dakle, običajem se ne može ukloniti zakon, tako da sam običaj zadobije snagu zakona.

Prigovor 3. Nadalje, donositi zakon pripada javnim osobama, kojima pripada upravljati zajednicom, odakle privatne osobe ne mogu načiniti zakon. No običaj jača po činima privatnih osoba. Dakle, običaj ne može zadobiti snagu zakona po kojoj bi se zakon uklonio.

Naprotiv, Augustin veli u Epist. ad Casulan.: „Običaj naroda Božjega i uredbe starijih valja držati za zakon. I kao prijestupnike božanskih zakona, tako valja obuzdavati i prijezirače crkvenih običaja.“

Odgovaram: svaki zakon polazi od razuma i volje zakonodavca: božanski uistinu i naravni zakon od razumne volje Božje; a ljudski zakon od volje čovjeka uređene razumom. No kao što se razum i volja čovjekova očituju riječju u stvarima koje valja činiti, tako se također očituju djelom; to, naime, svatko izgleda da izabire kao dobro što djelom ispunjava. Očito je pak da se ljudskom riječju zakon može i promijeniti, a također i protumačiti, ukoliko očituje unutarnji pokret i poimanje ljudskoga razuma. Otuda se također i činima, osobito umnoženima, koji tvore običaj, zakon može promijeniti, i protumačiti, i također nešto uzrokovati što zadobiva snagu zakona, ukoliko se naime po vanjskim umnoženim činima najdjelotvornije proglašava unutarnji pokret volje i poimanje razuma; kad, naime, nešto biva mnogo puta, čini se da proizlazi iz promišljena suda razuma. I prema tome običaj i ima snagu zakona, i zakon dokida, i tumač je zakonâ.

Odgovor na 1. prigovor: naravni i božanski zakon potječe od božanske volje, kako je rečeno. Otuda se ne može promijeniti običajem koji potječe od volje čovjekove, nego bi se samo božanskim autoritetom mogao promijeniti. I otuda je što nijedan običaj ne može postići snagu protiv božanskoga zakona ili naravnoga zakona; veli, naime, Izidor u Synonym.: „Običaj neka ustukne pred autoritetom, opaki običaj neka zakon i razum pobijedi.“

Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, ljudski zakoni u nekim slučajevima manjkaju, odakle je moguće katkad djelovati mimo zakona, u slučaju naime u kojemu zakon manjka, a ipak čin neće biti zao. I kad se takvi slučajevi umnože, zbog neke promjene ljudi, tada se običajem očituje da zakon dalje nije koristan, kao što bi se također očitovalo kad bi se suprotan zakon riječju proglasio. Ako pak još ostaje isti razlog radi kojega je prvi zakon bio koristan, tada ne pobjeđuje običaj zakon, nego zakon običaj; osim možda zato što se samo radi toga zakon čini beskorisnim, jer nije moguć prema običaju domovine, što je bio jedan od uvjeta zakona. Teško je, naime, ukloniti običaj mnoštva.

Odgovor na 3. prigovor: mnoštvo u koje se uvodi običaj može biti dvostrukoga stanja. Ako je, naime, slobodno mnoštvo, koje može sebi načiniti zakon, više vrijedi suglasnost cijeloga mnoštva za opsluživanje nečega, koju običaj očituje, nego autoritet vladara, koji nema moć donošenja zakona osim ukoliko nosi osobu mnoštva. Otuda premda pojedinačne osobe ne mogu donijeti zakon, ipak cijeli narod može donijeti zakon. Ako pak mnoštvo nema slobodnu moć donošenja sebi zakona, ili uklanjanja zakona postavljenoga od više vlasti, ipak sam običaj koji prevladava u takvu mnoštvu zadobiva snagu zakona, ukoliko ga trpe oni kojima pripada nametnuti zakon mnoštvu; iz ovoga samoga, naime, čini se da odobravaju ono što je običaj uveo.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.