I-II, q. 95, a. 4
O njegovoj podjeli
Prigovor 1. Čini se da Izidor neprikladno postavlja podjelu ljudskih zakona, to jest ljudskoga prava. Pod to, naime, pravo obuhvaća pravo narodâ (ius gentium), koje se zato tako naziva, kako sam veli, jer se njime gotovo svi narodi služe. No kako sam veli, „naravno je pravo ono što je zajedničko svim narodima“. Dakle, pravo narodâ nije sadržano pod ljudskim pozitivnim pravom, nego više pod naravnim pravom.
Prigovor 2. Nadalje, ono što ima istu snagu ne čini se da se formalno razlikuje, nego samo materijalno. No zakoni, plebisciti, senatske odluke i drugo tomu slično što postavlja imaju svi istu snagu. Dakle, čini se da se ne razlikuju osim materijalno. No takvo razlikovanje u znanosti ne valja uvažavati, budući da može ići u beskonačnost. Dakle, neprikladno se takva podjela ljudskih zakona uvodi.
Prigovor 3. Nadalje, kao što su u državi vladari i svećenici i vojnici, tako također postoje i druge službe ljudi. Dakle, čini se da kao što se postavlja neko vojno pravo, i javno pravo, koje se sastoji u svećenicima i magistratima, tako bi se trebala postaviti i druga prava koja pripadaju drugim službama države.
Prigovor 4. Nadalje, ono što je po akcidentu valja propustiti. No akcident je zakonu to da ga donosi ovaj ili onaj čovjek. Dakle, neprikladno se postavlja podjela ljudskih zakona prema imenima zakonodavaca, tako naime da se neki naziva Kornelijev, neki Falcidijev, i tako dalje.
Naprotiv, za protivno neka dostaje autoritet samoga Izidora.
Odgovaram: svaka se stvar može po sebi podijeliti prema onome što je u njezinu pojmu sadržano. Kao što je u pojmu životinje sadržana duša, koja je razumna ili nerazumna, i stoga se životinja u pravom smislu i po sebi dijeli na razumno i nerazumno; a ne na bijelo i crno, što je posve izvan njezina pojma. Mnogo je pak toga od pojma ljudskoga zakona prema čemu se pojedinačno ljudski zakon u pravom smislu i po sebi može podijeliti. Ponajprije je, naime, od pojma ljudskoga zakona to da bude izveden iz zakona naravi, kako je očito iz rečenoga. I prema tome dijeli se pozitivno pravo na pravo narodâ i građansko pravo, prema dvama načinima kojima se nešto izvodi iz zakona naravi, kako je gore rečeno. Naime, pravu narodâ pripada ono što se izvodi iz zakona naravi kao zaključci iz počela, kao pravedne kupnje, prodaje i drugo tomu slično, bez čega ljudi ne bi mogli međusobno živjeti; što je od zakona naravi, jer čovjek je naravno društvena životinja, kako se dokazuje u I Polit. Ono pak što se izvodi iz zakona naravi na način pojedinačnoga određenja pripada građanskomu pravu, prema tome kako svaka pojedina država određuje nešto sebi prikladno. Drugo, od pojma je ljudskoga zakona da se usmjeri na opće dobro države. I prema tome ljudski se zakon može podijeliti prema različitosti onih koji se posebno trude oko općega dobra, kao svećenici, moleći Boga za narod; vladari, upravljajući narodom; i vojnici, boreći se za spas naroda. I stoga se tim ljudima neka posebna prava prilagođuju. Treće, od pojma je ljudskoga zakona da ga uspostavlja onaj koji upravlja zajednicom države, kako je gore rečeno. I prema tome razlikuju se ljudski zakoni prema različitim upravama državâ. Od kojih je jedna, prema Filozofu u III Polit., kraljevstvo, kad se, naime, država upravlja od jednoga, i prema tome se uzimaju carske konstitucije. Druga je pak uprava aristokracija, to jest vladavina najboljih ili velikaša, i prema tome se uzimaju odgovori pravnika, a također i senatske odluke. Druga je uprava oligarhija, to jest vladavina nekolicine bogatih i moćnih, i prema tome se uzima pretorsko pravo, koje se naziva i počasnim. Druga je pak uprava puka, koja se naziva demokracijom, i prema tome se uzimaju plebisciti. Druga je pak tiranska, koja je posve izopačena, odakle se iz nje ne uzima nikakav zakon. Postoji također neka uprava od ovih pomiješana, koja je najbolja, i prema tome se uzima zakon „koji su stariji zajedno s pukom ozakonili“, kako Izidor veli. Četvrto pak, od pojma je ljudskoga zakona da bude upravljački za ljudske čine. I prema tome, s obzirom na različite stvari o kojima se zakoni donose, razlikuju se zakoni, koji se katkad imenuju po začetnicima, kao što se razlikuje Julijev zakon o preljubima, Kornelijev zakon o ubojicama, i tako o drugima, ne zbog začetnika, nego zbog stvari o kojima jesu.
Odgovor na 1. prigovor: pravo narodâ uistinu je na neki način naravno čovjeku ukoliko je razuman, jer se izvodi iz naravnoga zakona na način zaključka koji nije mnogo udaljen od počela. Otuda su se lako u tome ljudi složili. Razlikuje se ipak od naravnoga zakona, nadasve od onoga koji je zajednički svim životinjama.
Odgovor na 2. prigovor: na ostalo je očit odgovor iz onoga što je rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.