I-II, q. 95, a. 3
O njegovoj kakvoći
Prigovor 1. Čini se da Izidor neprikladno opisuje kakvoću pozitivnoga zakona govoreći: „Bit će zakon čestit, pravedan, moguć prema naravi, prema običaju domovine, prikladan mjestu i vremenu, nužan, koristan; jasan također, da ne bi sadržavao što zbog nejasnoće kao zamku; napisan ne radi kakve privatne koristi, nego za zajedničku korist građana.“ Gore je, naime, u trima uvjetima objasnio kakvoću zakona govoreći: „Zakon će biti sve što se sastoji u razumu, barem što se slaže s bogoštovljem, što odgovara stezi, što pridonosi spasenju.“ Dakle, suvišno poslije umnožava uvjete zakona.
Prigovor 2. Nadalje, pravednost je dio čestitosti, kako Tulije veli u I De offic. Dakle, nakon što je rekao čestit, suvišno se dodaje pravedan.
Prigovor 3. Nadalje, pisani se zakon, prema Izidoru, dijeli nasuprot običaju. Dakle, nije trebalo u definiciji zakona postaviti da bude prema običaju domovine.
Prigovor 4. Nadalje, o nužnom se govori dvostruko: naime, ono što je nužno u apsolutnom smislu, što je nemoguće drukčije imati, i takvo nužno ne podliježe ljudskomu sudu, odakle takva nužnost ne pripada ljudskomu zakonu. Postoji također nešto nužno radi svrhe, i takva je nužnost isto što i korist. Dakle, suvišno se oboje postavlja: nužan i koristan.
Naprotiv, stoji autoritet samoga Izidora.
Odgovaram: za svaku stvar koja je radi svrhe nužno je da se oblik odredi prema razmjeru prema svrsi; kao što je oblik pile takav kakav odgovara piljenju, kako je očito u II. Physic. Svaka također stvar koja je upravljana i izmjerena mora imati oblik razmjeran svojemu pravilu i mjeri. Ljudski pak zakon ima oboje, jer i jest nešto usmjereno k svrsi, i jest neko pravilo ili mjera upravljana ili izmjerena nekom višom mjerom; koja je, dakako, dvostruka, naime božanski zakon i zakon naravi, kako je očito iz gore rečenoga. Svrha je pak ljudskoga zakona korist ljudi, kao što i pravnik veli. I stoga je Izidor u uvjetu zakona ponajprije postavio troje: naime, da se slaže s bogoštovljem, ukoliko je razmjeran božanskomu zakonu; da odgovara stezi, ukoliko je razmjeran zakonu naravi; da pridonosi spasenju, ukoliko je razmjeran ljudskoj koristi. I na to se troje svode svi drugi uvjeti koje poslije postavlja. Jer to što se veli čestit odnosi se na to da se slaže s bogoštovljem. Ono pak što se dodaje, „pravedan, moguć prema naravi, prema običaju domovine, prikladan mjestu i vremenu“, dodaje se radi toga da odgovara stezi. Promatra se, naime, ljudska stega ponajprije s obzirom na poredak razuma, što se naznačuje u tome što se veli pravedan. Drugo, s obzirom na sposobnost djelatnikâ. Mora, naime, biti stega prikladna svakomu prema njegovoj mogućnosti, uz poštovanje također mogućnosti naravi (ne valja, naime, isto nametati djeci što se nameće odraslim ljudima); i prema ljudskom običaju, jer ne može čovjek sam u društvu živjeti ne obazirući se na druge. Treće, s obzirom na dužne okolnosti veli: prikladan mjestu i vremenu. Ono pak što se dodaje, nužan, koristan, itd., odnosi se na to da koristi spasenju, tako da se nužnost odnosi na uklanjanje zala, korist na postizanje dobara, a jasnoća na izbjegavanje štete koja bi iz samoga zakona mogla proizići. I jer se, kako je gore rečeno, zakon usmjeruje na opće dobro, to se samo u posljednjem dijelu određenja pokazuje.
Odgovor na prigovore: i po tome je očit odgovor na prigovore.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.