I-II, q. 94, a. 4
Je li naravni zakon jedan u svih
Prigovor 1. Čini se da zakon naravi nije jedan u svih. Veli se, naime, u Dekretima, dist. I, da je „naravno pravo ono što se u Zakonu i Evanđelju sadrži“. No to nije zajedničko svima, jer, kako se veli u Rim 10, „ne pokoravaju se svi Evanđelju“. Dakle, naravni zakon nije jedan u svih.
Prigovor 2. Nadalje, ono što je prema zakonu naziva se pravednim, kako se veli u V. Ethic. No u istoj se knjizi veli da ništa nije tako pravedno u svih a da se u nekih ne bi razlikovalo. Dakle, i naravni zakon nije u svih isti.
Prigovor 3. Nadalje, naravnomu zakonu pripada ono prema čemu se čovjek prema svojoj naravi naginje, kako je gore rečeno. No različiti se ljudi naravno naginju prema različitim stvarima: jedni, naime, prema požudi nasladâ, drugi prema željama časti, a treći prema drugome. Dakle, nije jedan naravni zakon u svih.
Naprotiv, Izidor veli u knjizi Etymol.: „Naravno je pravo zajedničko svim narodima.“
Odgovaram: kako je gore rečeno, naravnomu zakonu pripada ono prema čemu se čovjek naravno naginje; među čime je čovjeku vlastito da se naginje k djelovanju prema razumu. Razumu pak pripada od općega prelaziti k vlastitome, kako je očito iz I Physic. Drukčije se ipak oko toga drži teorijski razum, a drukčije praktični razum. Budući da se, naime, teorijski razum poglavito bavi nužnim stvarima, koje je nemoguće drukčije imati, bez ikakva se nedostatka nalazi istina u vlastitim zaključcima kao i u općim počelima. No praktični se razum bavi slučajnim stvarima, u kojima su ljudska djelovanja, i stoga, premda u općim stvarima postoji neka nužnost, što se više k vlastitome silazi, to se više nalazi nedostatak. Tako, dakle, u teorijskim stvarima ista je istina u svih kako u počelima tako i u zaključcima, premda se istina ne spoznaje u svih u zaključcima, nego samo u počelima, koja se nazivaju zajedničkim shvaćanjima. U djelatnim pak stvarima nije ista istina ili praktična ispravnost u svih s obzirom na vlastito, nego samo s obzirom na opće; a u onih u kojih je ista ispravnost u vlastitome, nije jednako svima poznata. Tako je, dakle, očito da je s obzirom na opća počela razuma, bilo teorijskoga bilo praktičnoga, ista istina ili ispravnost u svih i jednako poznata. S obzirom pak na vlastite zaključke teorijskoga razuma, ista je istina u svih, no ne jednako svima poznata; u svih je, naime, istinito da trokut ima tri kuta jednaka dvama pravima, premda to nije svima poznato. No s obzirom na vlastite zaključke praktičnoga razuma, niti je ista istina ili ispravnost u svih, niti je također u onih u kojih je ista jednako poznata. U svih je, naime, ovo ispravno i istinito: da se djeluje prema razumu. Iz ovoga pak počela slijedi kao vlastiti zaključak da pologe valja vratiti. I to je uistinu u većini slučajeva istinito, no može se u nekom slučaju dogoditi da bude štetno, i dosljedno nerazumno, ako se polozi vrate; kao ako tko traži radi napada na domovinu. I to se utoliko više nalazi da nedostaje ukoliko se više k pojedinačnostima silazi, kao ako se kaže da pologe valja vratiti s takvim jamstvom ili na takav način; koliko se, naime, više pojedinačnih uvjeta pridoda, na toliko će više načina moći nedostajati da ne bude ispravno ili u vraćanju ili u nevraćanju. Tako, dakle, valja reći da je zakon naravi, s obzirom na prva opća počela, isti u svih i prema ispravnosti i prema spoznaji. No s obzirom na neka vlastita, koja su kao zaključci općih počela, isti je u svih u većini slučajeva i prema ispravnosti i prema spoznaji, ali u manjem broju slučajeva može nedostajati i s obzirom na ispravnost, zbog nekih posebnih zapreka (kao što i naravi koje nastaju i propadaju nedostaju u manjem broju slučajeva zbog zapreka), a također i s obzirom na spoznaju; i to zbog toga što neki imaju izopačen razum iz strasti, ili iz zloga običaja, ili iz zla stanja naravi; kao što se u Germana nekoć razbojništvo nije smatralo nepravednim, premda je izrijekom protiv zakona naravi, kako izvješćuje Julije Cezar u knjizi De bello Gallico.
Odgovor na 1. prigovor: onu riječ ne valja tako shvatiti kao da bi sve što se u Zakonu i u Evanđelju sadrži bilo od zakona naravi, budući da se mnogo toga ondje predaje iznad naravi; nego jer se ono što je od zakona naravi ondje u punini predaje. Otuda kad je Gracijan rekao da je „naravno pravo ono što se u Zakonu i u Evanđelju sadrži“, odmah je, navodeći primjer, dodao: „kojim se svakomu zapovijeda da drugomu čini ono što želi da se njemu čini“.
Odgovor na 2. prigovor: riječ Filozofovu valja shvatiti o onome što je naravno pravedno ne kao opća počela, nego kao neki zaključci iz njih izvedeni; koji u većini slučajeva imaju ispravnost, a u manjem broju slučajeva nedostaju.
Odgovor na 3. prigovor: kao što razum u čovjeku gospodari i zapovijeda drugim moćima, tako valja da se sve naravne sklonosti koje pripadaju drugim moćima usmjere prema razumu. Otuda je ovo u svih zajednički ispravno: da se prema razumu upravljaju sve sklonosti ljudi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.