Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 94, a. 3

Jesu li svi čini kreposti od naravnoga zakona

Prigovor 1. Čini se da svi čini kreposti nisu od naravnoga zakona. Jer kako je gore rečeno, od pojma je zakona da se usmjeri na opće dobro. No neki se čini kreposti usmjeruju na privatno dobro nekoga, kako je očito ponajprije u činima umjerenosti. Ne podlažu se, dakle, svi čini kreposti naravnomu zakonu.

Prigovor 2. Nadalje, svi se grijesi nekim kreposnim činima protive. Ako su, dakle, svi čini kreposti od naravnoga zakona, čini se dosljedno da su svi grijesi protiv naravi. Što se ipak posebno o nekim grijesima veli.

Prigovor 3. Nadalje, u onome što je prema naravi svi se slažu. No u činima kreposti ne slažu se svi, jer nešto je kreposno jednome što je drugomu grješno. Dakle, nisu svi čini kreposti od naravnoga zakona.

Naprotiv, Damaščanin veli, u III. knjizi, da su kreposti naravne. Dakle, i kreposni čini podliježu zakonu naravi.

Odgovaram: o kreposnim činima možemo govoriti dvostruko: na jedan način ukoliko su kreposni; na drugi način ukoliko su takvi čini u vlastitim vrstama promatrani. Ako, dakle, govorimo o činima kreposti ukoliko su kreposni, tako svi kreposni čini pripadaju zakonu naravi. Rečeno je, naime, da zakonu naravi pripada sve ono prema čemu se čovjek naginje prema svojoj naravi. Naginje se pak svaka pojedina stvar naravno prema djelovanju koje joj je prikladno prema njezinu obliku, kao vatra prema grijanju. Otuda, budući da je razumna duša vlastiti oblik čovjekov, naravna sklonost postoji u svakom čovjeku k tome da djeluje prema razumu. A to znači djelovati prema kreposti. Otuda prema tome svi su čini kreposti od naravnoga zakona; to, naime, naravno nalaže svakomu vlastiti razum, da kreposno djeluje. No ako govorimo o kreposnim činima prema njima samima, ukoliko se naime u vlastitim vrstama promatraju, tako nisu svi kreposni čini od zakona naravi. Mnogo se, naime, prema kreposti čini prema čemu narav ponajprije ne naginje, nego su to istraživanjem razuma ljudi pronašli kao korisno za dobar život.

Odgovor na 1. prigovor: umjerenost je oko naravnih požuda jela i pića i spolnih stvari, koje se uistinu usmjeruju na opće dobro naravi, kao što se i druge pravne stvari usmjeruju na opće moralno dobro.

Odgovor na 2. prigovor: čovjekovom se naravi može nazvati ili ona koja je vlastita čovjeku, i prema tome svi grijesi, ukoliko su protiv razuma, jesu također protiv naravi, kako je očito po Damaščaninu, u II. knjizi. Ili ona koja je zajednička čovjeku i drugim životinjama, i prema tome za neke se posebne grijehe veli da su protiv naravi; kao što je protiv općenja muška i ženska, koje je naravno svim životinjama, snošaj muškaraca, što se posebno naziva grijehom protiv naravi.

Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od činâ promatranih prema njima samima. Tako se, naime, zbog različitih stanja ljudi događa da su neki čini nekima kreposni, kao njima razmjerni i prikladni, koji su ipak drugima grješni, kao njima nerazmjerni.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.