Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 94, a. 2

Koji su propisi naravnoga zakona

Prigovor 1. Čini se da naravni zakon ne sadrži više propisa, nego samo jedan. Zakon je, naime, sadržan u rodu propisa, kako je gore izloženo. Ako bi, dakle, bilo mnogo propisa naravnoga zakona, slijedilo bi da bi bilo također mnogo naravnih zakona.

Prigovor 2. Nadalje, naravni zakon prati čovjekovu narav. No ljudska je narav jedna prema cjelini, premda je višestruka prema dijelovima. Ili je, dakle, samo jedan propis zakona naravi, zbog jedinstva cjeline, ili ih je mnogo, prema mnoštvu dijelova ljudske naravi. I tako će morati također ono što pripada sklonosti požudnoga dijela pripadati naravnomu zakonu.

Prigovor 3. Nadalje, zakon je nešto što pripada razumu, kako je gore rečeno. No razum je u čovjeku samo jedan. Dakle, samo je jedan propis naravnoga zakona.

Naprotiv, jer tako se odnose propisi naravnoga zakona u čovjeku s obzirom na djelatnosti kako se odnose prva počela u dokazivanjima. No prva nedokaziva počela jesu mnoga. Dakle, također su propisi zakona naravi mnogi.

Odgovaram: kako je gore rečeno, propisi zakona naravi tako se odnose prema praktičnom razumu kao što se prva počela dokazivanja odnose prema teorijskom razumu, jer i jedni i drugi jesu neka po sebi poznata počela. Za nešto se pak veli da je po sebi poznato dvostruko: na jedan način po sebi; na drugi način s obzirom na nas. Po sebi se, dakako, svaka tvrdnja naziva po sebi poznatom čiji je predikat od pojma subjekta; događa se ipak onomu tko ne poznaje definiciju subjekta da takva tvrdnja neće biti po sebi poznata. Kao što je ova tvrdnja: čovjek je razuman, po sebi poznata prema svojoj naravi, jer tko veli čovjek, veli razuman; pa ipak onomu tko ne zna što je čovjek, ova tvrdnja nije po sebi poznata. I otuda je što, kako Boetije veli u knjizi De hebdomad., postoje neka dostojanstva ili tvrdnje po sebi poznate zajednički svima, i takve su one tvrdnje čiji su pojmovi svima poznati, kao: svaka je cjelina veća od svojega dijela, i: što je jednome te istome jednako, međusobno je jednako. Neke pak tvrdnje jesu po sebi poznate samo mudrima, koji shvaćaju što pojmovi tvrdnji označavaju, kao što je onomu tko shvaća da anđeo nije tijelo po sebi poznato da nije opisan na mjestu, što nije očito neukima, koji to ne shvaćaju. U onome pak što potpada pod zamjećivanje svih nalazi se neki poredak. Naime, ono što prvo potpada pod zamjećivanje jest biće, shvaćanje kojega je uključeno u svemu što god tko zamjećuje. I stoga je prvo nedokazivo počelo da se ne može ujedno tvrditi i nijekati, što se utemeljuje na pojmu bića i nebića, i na ovome se počelu sva druga utemeljuju, kako se veli u IV. Metaphys. No kao što je biće prvo što potpada pod zamjećivanje u apsolutnom smislu, tako je dobro prvo što potpada pod zamjećivanje praktičnoga razuma, koji se usmjeruje na djelo; svaki, naime, djelatnik djeluje radi svrhe, koja ima pojam dobra. I stoga je prvo počelo u praktičnom razumu ono koje se utemeljuje na pojmu dobra, a to je: dobro je ono za čim sve teži. Ovo je, dakle, prvi propis zakona: dobro valja činiti i za njim težiti, a zlo izbjegavati. I na ovome se utemeljuju svi drugi propisi zakona naravi, tako naime da sve ono što valja činiti ili izbjegavati pripada propisima zakona naravi što praktični razum naravno zamjećuje da su ljudska dobra. Budući pak da dobro ima pojam svrhe, a zlo pojam suprotnoga, otuda je što sve ono prema čemu čovjek ima naravnu sklonost razum naravno zamjećuje kao dobra, i dosljedno kao djela za kojima valja težiti, a njihove suprotnosti kao zla i ono što valja izbjegavati. Prema poretku, dakle, naravnih sklonosti jest poredak propisa zakona naravi. Ponajprije, naime, postoji sklonost u čovjeku prema dobru prema naravi u kojoj ima zajedništvo sa svim supstancijama, ukoliko naime svaka supstancija teži za očuvanjem svojega bitka prema svojoj naravi. I prema ovoj sklonosti pripadaju naravnomu zakonu ono po čemu se čovjekov život očuvava i suprotno sprječava. Drugo, postoji u čovjeku sklonost prema nekim posebnijim stvarima, prema naravi u kojoj ima zajedništvo s ostalim životinjama. I prema tome veli se da je od naravnoga zakona ono čemu je narav poučila sve životinje, kao što je sjedinjenje muška i ženska, i odgoj djece, i slično. Na treći način postoji u čovjeku sklonost prema dobru prema naravi razuma, koja je njemu vlastita, kao što čovjek ima naravnu sklonost k tome da spozna istinu o Bogu, i k tome da živi u društvu. I prema tome naravnomu zakonu pripada ono što gleda na takvu sklonost, kao to da čovjek izbjegava neznanje, da ne vrijeđa druge s kojima mora živjeti, i ostalo takvo što na to spada.

Odgovor na 1. prigovor: svi ti propisi zakona naravi, ukoliko se odnose na jedan prvi propis, imaju pojam jednoga naravnoga zakona.

Odgovor na 2. prigovor: sve sklonosti bilo kojih dijelova ljudske naravi, na primjer požudnoga i srditoga, prema tome što se ravnaju razumom, pripadaju naravnomu zakonu i svode se na jedan prvi propis, kako je rečeno. I prema tome mnogi su propisi zakona naravi u sebi samima, koji ipak sudjeluju u jednom korijenu.

Odgovor na 3. prigovor: razum, premda je u sebi jedan, ipak je upravljački za sve što spada na ljude. I prema tome pod zakonom razuma sadržano je sve ono što se razumom može ravnati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.