Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 94, a. 1

Što je naravni zakon

Prigovor 1. Čini se da je naravni zakon habitus. Jer kako Filozof veli u II. Ethic., „troje je u duši: moć, habitus i strast“. No naravni zakon nije neka od moći duše, niti neka od strasti, kako je očito nabrajanjem pojedinačno. Dakle, naravni je zakon habitus.

Prigovor 2. Nadalje, Bazilije veli da je savjest, ili sindereza, zakon našega razuma, što se ne može shvatiti osim o naravnom zakonu. No sindereza je neki habitus, kako je u prvome dijelu izloženo. Dakle, naravni je zakon habitus.

Prigovor 3. Nadalje, naravni zakon uvijek u čovjeku ostaje, kako će se niže pokazati. No ne razmišlja uvijek čovjekov razum, kojemu zakon pripada, o naravnom zakonu. Dakle, naravni zakon nije čin, nego habitus.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De bono coniugali da je „habitus ono čime se nešto čini kad je potrebno“. No naravni zakon nije takav, jer nalazi se u djece i osuđenih, koji po njemu ne mogu djelovati. Dakle, naravni zakon nije habitus.

Odgovaram: za nešto se može reći da je habitus dvostruko. Na jedan način u pravom smislu i po biti, i tako naravni zakon nije habitus. Rečeno je, naime, gore da je naravni zakon nešto sačinjeno po razumu, kao što je i tvrdnja neko djelo razuma. Nije pak isto ono što tko čini i čime tko čini; netko, naime, po habitusu gramatike tvori prikladan govor. Budući, dakle, da je habitus ono čime tko djeluje, ne može biti da bi neki zakon bio habitus u pravom smislu i po biti. Na drugi način može se nazvati habitusom ono što se habitusom drži, kao što se vjerom naziva ono što se vjerom drži. I na taj način, jer se propisi naravnoga zakona katkad razmatraju u činu od razuma, a katkad su u njemu samo po habitusu, prema ovome načinu može se reći da je naravni zakon habitus. Kao što i nedokaziva počela u teorijskim stvarima nisu sam habitus počela, nego su počela kojih habitus jest.

Odgovor na 1. prigovor: Filozof ondje smjera istražiti rod kreposti, i budući da je očito da je krepost neko počelo čina, postavlja samo ono što su počela ljudskih činâ, naime moći, habituse i strasti. Osim ovoga pak trojega postoji nešto drugo u duši, kao neki čini, poput htjeti u onome koji hoće; i također spoznato je u onome koji spoznaje; i naravna svojstva duše u njoj se nalaze, kao besmrtnost i drugo tomu slično.

Odgovor na 2. prigovor: sindereza se naziva zakonom našega razuma ukoliko je habitus koji sadrži propise naravnoga zakona, koji su prva počela ljudskih djela.

Odgovor na 3. prigovor: taj razlog zaključuje da se naravni zakon drži po habitusu. I to prihvaćamo.

Na ono pak što se u protivnom prigovara valja reći da se onim što u nama po habitusu postoji katkad netko ne može služiti zbog neke zapreke, kao što se čovjek ne može služiti habitusom znanja zbog sna. I slično se dijete ne može služiti habitusom razuma počela, ili također naravnim zakonom, koji u njemu po habitusu postoji, zbog nedostatka dobi.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.