I-II, q. 93, a. 1
Što je vječni zakon
Prigovor 1. Čini se da vječni zakon nije najviši razum koji postoji u Bogu. Vječni je, naime, zakon samo jedan. No razlozi stvari u božanskom umu jesu mnogi; veli, naime, Augustin, u knjizi De octoginta tribus quaestionibus, da je „Bog pojedine stvari načinio po vlastitim razlozima“. Dakle, čini se da vječni zakon nije isto što i razum koji postoji u božanskom umu.
Prigovor 2. Nadalje, od pojma je zakona da se riječju proglasi, kako je gore rečeno. No Riječ se u božanskim stvarima izriče osobno, kako je u prvome dijelu izloženo, a razum se izriče bitno. Nije, dakle, isto vječni zakon što i božanski razum.
Prigovor 3. Nadalje, Augustin veli, u knjizi De vera relig.: „Bjelodano je da je iznad našega uma zakon koji se naziva istinom.“ Zakon pak koji postoji iznad našega uma jest vječni zakon. Dakle, istina je vječni zakon. No nije isti pojam istine i razuma. Dakle, vječni zakon nije isto što i najviši razum.
Naprotiv, Augustin veli, u I De lib. arb., da je „vječni zakon najviši razum, kojemu se uvijek valja pokoravati“.
Odgovaram: kao što u svakom umjetniku unaprijed postoji razlog onoga što se sačinjava po vještini, tako također u svakom upravitelju valja da unaprijed postoji razlog poretka onoga što trebaju činiti oni koji su upravljanju podloženi. I kao što se razlog stvari koje valja načiniti po vještini naziva vještinom ili uzorom umjetnina, tako također razlog onoga koji upravlja činima podanika zadobiva pojam zakona, uz očuvano ostalo za što smo gore rekli da pripada pojmu zakona. Bog je pak po svojoj mudrosti stvoritelj sveukupnih stvari, prema kojima se odnosi kao umjetnik prema umjetninama, kako je u prvome dijelu izloženo. Upravitelj je također svih činâ i pokreta koji se nalaze u pojedinim stvorenjima, kako je također u prvome dijelu izloženo. Otuda kao što razlog božanske mudrosti ukoliko su po njoj sva bića stvorena ima pojam vještine ili uzora ili ideje; tako razlog božanske mudrosti koja sve pokreće k dužnoj svrsi zadobiva pojam zakona. I prema tome vječni zakon nije ništa drugo doli razlog božanske mudrosti, ukoliko je upravljački za sve čine i pokrete.
Odgovor na 1. prigovor: Augustin govori ondje o idejnim razlozima, koji gledaju na vlastite naravi pojedinih stvari, i stoga se u njima nalazi neko razlikovanje i mnoštvo, prema različitim odnosima prema stvarima, kako je u prvome dijelu izloženo. No zakon se naziva upravljačkim za čine u poretku prema općemu dobru, kako je gore rečeno. Ono pak što je u sebi samome različito, promatra se kao jedno prema tome što se usmjeruje na nešto zajedničko. I stoga je vječni zakon jedan, koji je razlog ovoga poretka.
Odgovor na 2. prigovor: oko bilo koje riječi dvoje se može promatrati, naime sama riječ i ono što se riječju izriče. Glasovna je, naime, riječ nešto izrečeno iz usta čovjekovih; no tom se riječju izriče ono što se ljudskim riječima označava. I isti je razlog o čovjekovoj umnoj riječi, koja nije ništa drugo doli nešto u umu začeto, čime čovjek umno izriče ono o čemu misli. Tako se, dakle, u božanskim stvarima sama Riječ, koja je poimanje očinskoga razuma, izriče osobno; no sve što god je u Očevu znanju, bilo bitno bilo osobno, bilo također Božja djela, izriče se ovom Riječju, kako je očito po Augustinu, u XV De Trin. I među ostalim što se ovom Riječju izriče, također se sam vječni zakon samom Riječju izriče. Niti ipak zbog toga slijedi da se vječni zakon izriče osobno u božanskim stvarima. Prispodobljuje se ipak Sinu, zbog prikladnosti koju razum ima prema Riječi.
Odgovor na 3. prigovor: razum se božanskoga uma drukčije odnosi prema stvarima nego razum ljudskoga uma. Ljudski je, naime, razum izmjeren od stvari, tako naime da poimanje čovjekovo nije istinito radi sebe samoga, nego se naziva istinitim iz toga što se slaže sa stvarima; iz toga, naime, što stvar jest ili nije, mišljenje je istinito ili lažno. Božanski je pak um mjera stvari, jer svaka pojedina stvar utoliko ima od istine ukoliko oponaša božanski um, kako je u prvome dijelu rečeno. I stoga je božanski um istinit po sebi. Otuda je njegov razum sama istina.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.