Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 92, a. 2

Jesu li učinci zakona zapovijedati, zabranjivati, dopuštati i kažnjavati, kako pravnik veli

Prigovor 1. Čini se da čini zakona nisu prikladno navedeni u tome što se veli da je čin zakona zapovijedati, zabranjivati, dopuštati i kažnjavati. Svaki je, naime, zakon opći propis, kako pravni stručnjak veli. No isto je naložiti što i zapovjediti. Dakle, ostala su tri suvišna.

Prigovor 2. Nadalje, učinak je zakona da privodi podanike k dobru, kako je gore rečeno. No savjet je o boljem dobru nego zapovijed. Dakle, više pripada zakonu savjetovati nego zapovijedati.

Prigovor 3. Nadalje, kao što se neki čovjek potiče na dobro po kaznama, tako također i po nagradama. Dakle, kao što se kažnjavati postavlja kao učinak zakona, tako također i nagrađivati.

Prigovor 4. Nadalje, nakana je zakonodavca da ljude čini dobrima, kako je gore rečeno. No onaj koji se samo iz straha od kazni pokorava zakonu nije dobar, jer „iz ropskoga straha, koji je strah od kazni, čak i ako tko čini dobro, ne biva ipak dobro učinjeno“, kako Augustin veli. Ne čini se, dakle, da je vlastitost zakona to što kažnjava.

Naprotiv, Izidor veli, u V Etymol.: „Svaki zakon ili dopušta nešto, kao: hrabar muž neka traži nagradu. Ili zabranjuje, kao: svete djevice neka nikomu ne bude dopušteno prositi za brak. Ili kažnjava, kao: tko počini ubojstvo, neka se kazni glavom.“

Odgovaram: kao što je tvrdnja nalog razuma na način izricanja, tako je također zakon na način zapovijedanja. Razumu je pak vlastito da iz nečega privodi k nečemu. Otuda kao što u dokaznim znanostima razum privodi da se dade pristanak zaključku po nekim počelima, tako također privodi da se dade pristanak propisu zakona po nečemu. Propisi su pak zakona o ljudskim činima, u kojima zakon upravlja, kako je gore rečeno. Tri su pak razlike ljudskih činâ. Jer, kako je gore rečeno, neki su čini dobri po rodu, koji su čini kreposti, i s obzirom na njih postavlja se čin zakona naložiti ili zapovjediti; zakon, naime, zapovijeda sve čine kreposti, kako se veli u V. Ethic. Neki su pak čini zli po rodu, kao grješni čini, i s obzirom na njih zakon ima zabranjivati. Neki su pak po svojemu rodu ravnodušni čini, i s obzirom na njih zakon ima dopuštati. I mogu se također ravnodušnima nazvati svi oni čini koji su ili malo dobri ili malo zli. Ono pak po čemu zakon privodi k tome da mu se pokorava jest strah od kazne, i s obzirom na to postavlja se učinak zakona kažnjavati.

Odgovor na 1. prigovor: kao što prestati sa zlom ima neki pojam dobra, tako također i zabrana ima neki pojam zapovijedi. I prema tome, uzimajući zapovijed široko, općenito se zakon naziva zapovijeđu.

Odgovor na 2. prigovor: savjetovati nije vlastiti čin zakona, nego može pripadati također privatnoj osobi, kojoj ne pripada donositi zakon. Otuda je i apostol, 1 Kor 7, kad je davao neki savjet, rekao: velim ja, ne Gospodin. I stoga se ne stavlja među učinke zakona.

Odgovor na 3. prigovor: također nagrađivati može pripadati svakomu, no kažnjavati ne pripada osim službeniku zakona, po čijoj se vlasti kazna nanosi. I stoga se nagrađivati ne postavlja kao čin zakona, nego samo kažnjavati.

Odgovor na 4. prigovor: time što se tko počinje navikavati na izbjegavanje zala i na ispunjavanje dobara radi straha od kazne, biva katkad doveden do toga da s ugodom i iz vlastite volje to čini. I prema tome zakon također kažnjavajući privodi k tome da ljudi budu dobri.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.