Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 92, a. 1

Je li učinak zakona činiti ljude dobrima

Prigovor 1. Čini se da zakonu ne pripada činiti ljude dobrima. Ljudi su, naime, dobri po kreposti, jer krepost je ona koja čini dobrim onoga koji je ima, kako se veli u II. Ethic. No krepost čovjeku dolazi od samoga Boga, jer on je čini u nama bez nas, kako je gore rečeno u definiciji kreposti. Dakle, zakonu ne pripada činiti ljude dobrima.

Prigovor 2. Nadalje, zakon ne koristi čovjeku osim ako se pokorava zakonu. No to samo što se čovjek pokorava zakonu jest iz dobrote. Dakle, dobrota se u čovjeku unaprijed zahtijeva za zakon. Ne čini, dakle, zakon ljude dobrima.

Prigovor 3. Nadalje, zakon se usmjeruje na opće dobro, kako je gore rečeno. No neki se dobro drže u onome što pripada općemu, koji se ipak u vlastitome ne drže dobro. Dakle, ne pripada zakonu to da čini ljude dobrima.

Prigovor 4. Nadalje, neki su zakoni tiranski, kako Filozof veli u svojoj Politici. No tiranin ne smjera na dobrotu podanika, nego samo na vlastitu korist. Dakle, zakonu ne pripada činiti ljude dobrima.

Naprotiv, Filozof veli, u II. Ethic., da je „volja svakoga zakonodavca ova: da građane učini dobrima“.

Odgovaram: kako je gore rečeno, zakon nije ništa drugo doli nalog razuma u predstojniku, kojim se podanici upravljaju. Krepost je pak svakoga podanika da bude dobro podložan onomu od koga se upravlja, kao što vidimo da krepost srditoga i požudnoga dijela leži u tome da budu dobro poslušni razumu. I na taj način „krepost je svakoga podložnika da se dobro podloži vladaru“, kako Filozof veli u I Polit. Na to se pak usmjeruje svaki pojedini zakon, da mu se podanici pokoravaju. Otuda je očito da je ovo vlastitost zakona: privoditi podanike k njihovoj vlastitoj kreposti. Budući, dakle, da je krepost ona koja čini dobrim onoga koji je ima, slijedi da je vlastiti učinak zakona činiti dobrima one kojima se daje, ili u apsolutnom smislu ili u određenom pogledu. Ako, naime, nakana donositelja zakona smjera na pravo dobro, a to je opće dobro uređeno prema božanskoj pravednosti, slijedi da po zakonu ljudi postaju dobri u apsolutnom smislu. Ako se pak nakana zakonodavca usmjeri na ono što nije dobro u apsolutnom smislu, nego njemu korisno ili ugodno, ili protivno božanskoj pravednosti; tada zakon ne čini ljude dobrima u apsolutnom smislu, nego u određenom pogledu, naime u odnosu prema takvoj vladavini. Tako se pak dobro nalazi i u stvarima po sebi zlima, kao što se za koga veli da je dobar razbojnik jer prikladno djeluje za svrhu.

Odgovor na 1. prigovor: dvostruka je krepost, kako je očito iz gore rečenoga, naime stečena i ulivena. Za obje pak nešto pridonosi navikavanje na djela, ali na različit način; naime, stečenu krepost uistinu uzrokuje; a za ulivenu krepost raspoložuje, te je već posjedovanu očuvava i unaprjeđuje. I jer se zakon radi toga daje da upravlja ljudske čine, ukoliko ljudski čini pridonose kreposti, utoliko zakon čini ljude dobrima. Otuda i Filozof veli, II Polit., da „zakonodavci navikavajući čine dobrima“.

Odgovor na 2. prigovor: ne pokorava se tko uvijek zakonu iz savršene dobrote kreposti, nego katkad uistinu iz straha od kazne; a katkad iz samoga naloga razuma, što je neko počelo kreposti, kako je gore izloženo.

Odgovor na 3. prigovor: dobrota svakoga dijela promatra se u razmjeru prema njegovoj cjelini, odakle i Augustin veli, u III Confess., da je „ružan svaki dio koji se sa svojom cjelinom ne slaže“. Budući, dakle, da je svaki čovjek dio države, nemoguće je da neki čovjek bude dobar ako nije dobro razmjeran općemu dobru; niti cjelina može dobro opstojati osim iz dijelova koji su joj razmjerni. Otuda je nemoguće da opće dobro države dobro stoji ako građani nisu kreposni, barem oni kojima pripada vladati. Dostaje pak, što se tiče dobra zajednice, da drugi budu utoliko kreposni da se pokoravaju zapovijedima vladarâ. I stoga Filozof veli, u III Polit., da je „ista krepost vladara i dobra muža; no nije ista krepost bilo kojega građanina i dobra muža“.

Odgovor na 4. prigovor: tiranski zakon, budući da nije prema razumu, nije u apsolutnom smislu zakon, nego je više neka izopačenost zakona. A ipak, ukoliko ima nešto od pojma zakona, smjera na to da građani budu dobri. Nema, naime, od pojma zakona osim prema tome što je nalog nekoga predstojnika u podanicima, i smjera na to da podanici budu dobro poslušni zakonu; što znači da budu dobri, ne u apsolutnom smislu, nego u poretku prema takvoj vladavini.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.