I-II, q. 91, a. 5
Je li samo jedan ili ih je više
Prigovor 1. Čini se da je božanski zakon samo jedan. Jednoga je, naime, kralja u jednom kraljevstvu jedan zakon. No cijeli se ljudski rod uspoređuje s Bogom kao s jednim kraljem; prema onome iz Ps 46, „kralj cijele zemlje Bog“. Dakle, samo je jedan božanski zakon.
Prigovor 2. Nadalje, svaki se zakon usmjeruje k svrsi koju zakonodavac namjerava u onima kojima donosi zakon. No jedno je i isto ono što Bog namjerava u svim ljudima; prema onome iz 1 Tim 2, „hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“. Dakle, samo je jedan božanski zakon.
Prigovor 3. Nadalje, čini se da je božanski zakon bliži vječnomu zakonu, koji je jedan, nego naravni zakon, koliko je uzvišenija objava milosti nego spoznaja naravi. No naravni je zakon jedan za sve ljude. Dakle, još mnogo više božanski zakon.
Naprotiv, apostol veli, Heb 7: „Kad se prenese svećeništvo, nužno je da se izvrši i prijenos zakona.“ No svećeništvo je dvostruko, kako se ondje veli, naime levitsko svećeništvo i Kristovo svećeništvo. Dakle, dvostruk je također i božanski zakon, naime stari zakon i novi zakon.
Odgovaram: kako je u prvome dijelu rečeno, razlikovanje je uzrok broja. Nalazi se pak da se neke stvari razlikuju dvostruko. Na jedan način kao ono što je posvema po vrsti različito, kao konj i vol. Na drugi način kao savršeno i nesavršeno u istoj vrsti, kao dječak i zreo čovjek. I na taj se način božanski zakon razlikuje na stari zakon i novi zakon. Otuda apostol, Gal 3, uspoređuje stanje staroga zakona sa stanjem djetinjstva koje stoji pod skrbnikom, a stanje novoga zakona uspoređuje sa stanjem zrela čovjeka, koji više nije pod skrbnikom. Promatra se pak savršenstvo i nesavršenstvo obaju zakona prema trima stvarima koje pripadaju zakonu, kako je gore rečeno. Ponajprije, naime, zakonu pripada da se usmjeri na opće dobro kao na svrhu, kako je gore rečeno. Koje, dakako, može biti dvostruko: naime, osjetilno i zemaljsko dobro, i k takvu je dobru izravno usmjeravao stari zakon, odakle se odmah, Izl 3, u početku zakona, narod poziva u zemaljsko kraljevstvo Kanaanaca; i opet razumsko i nebesko dobro, i k tome usmjeruje novi zakon, odakle je odmah Krist na početku svojega propovijedanja pozvao u kraljevstvo nebesko govoreći: „Obratite se, jer se približilo kraljevstvo nebesko“, Mt 4. I stoga Augustin veli, u IV Contra Faustum, da su „obećanja vremenitih stvari sadržana u Starom zavjetu, i zato se naziva starim; no obećanje vječnoga života pripada Novomu zavjetu“. Drugo, zakonu pripada upravljati ljudske čine prema poretku pravednosti. U čemu također novi zakon nadilazi stari zakon, uređujući unutarnje čine duše; prema onome iz Mt 5, „ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, nećete ući u kraljevstvo nebesko“. I stoga se veli da „stari zakon obuzdava ruku, a novi zakon dušu“. Treće, zakonu pripada privoditi ljude k opsluživanju zapovijedi. I to je, dakako, stari zakon činio strahom od kazni, a novi zakon čini to po ljubavi, koja se u naša srca ulijeva po milosti Kristovoj, koja se u novom zakonu podjeljuje, a u starom se zakonu predslikovala. I stoga Augustin veli, Contra Adimantum Manichaei discipulum, „da je kratka razlika zakona i evanđelja: strah i ljubav“.
Odgovor na 1. prigovor: kao što kućedomaćin u domu predlaže jedne zapovijedi djeci, a druge odraslima, tako je također jedan kralj Bog, u svojemu jednome kraljevstvu, dao jedan zakon ljudima koji su još bili nesavršeni, a drugi savršeniji onima koji su već prethodnim zakonom bili vođeni k većoj sposobnosti za božanske stvari.
Odgovor na 2. prigovor: spasenje ljudi nije moglo biti osim po Kristu; prema onome iz Dj 4, „nema drugoga imena pod nebom danoga ljudima u kojemu bi se nama trebalo spasiti“. I stoga zakon koji savršeno sve privodi k spasenju nije mogao biti dan osim nakon Kristova dolaska. Prije pak je trebalo dati narodu iz kojega se Krist imao roditi pripravni zakon za prihvaćanje Krista, u kojemu bi bili sadržani neki počeci spasenjske pravednosti.
Odgovor na 3. prigovor: naravni zakon upravlja čovjeka prema nekim zajedničkim propisima, u kojima se slažu kako savršeni tako i nesavršeni, i stoga je jedan za sve. No božanski zakon upravlja čovjeka također u nekim pojedinačnim stvarima, prema kojima se ne odnose jednako savršeni i nesavršeni. I stoga je trebalo da božanski zakon bude dvostruk, kako je već rečeno.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.