I-II, q. 91, a. 6
Postoji li neki zakon grijeha
Prigovor 1. Čini se da nema nekoga zakona poticaja grijeha. Izidor, naime, veli, u V Etymol., da se „zakon sastoji u razumu“. Poticaj pak grijeha ne sastoji se u razumu, nego više odstupa od razuma. Dakle, poticaj grijeha nema pojam zakona.
Prigovor 2. Nadalje, svaki je zakon obvezujući, tako da se oni koji ga ne opslužuju nazivaju prijestupnicima. No poticaj grijeha ne čini nikoga prijestupnikom iz toga što ga ne slijedi, nego se prijestupnikom prije postaje ako ga tko slijedi. Dakle, poticaj grijeha nema pojam zakona.
Prigovor 3. Nadalje, zakon se usmjeruje na opće dobro, kako je gore izloženo. No poticaj grijeha ne naginje na opće dobro, nego više na privatno dobro. Dakle, poticaj grijeha nema pojam zakona.
Naprotiv, apostol veli, Rim 7: „Vidim drugi zakon u svojim udovima koji se bori protiv zakona mojega uma.“
Odgovaram: kako je gore rečeno, zakon se po biti nalazi u onome koji ravna i mjeri, a po sudioništvu u onome što se mjeri i ravna; tako da se svaka sklonost ili usmjerenost koja se nalazi u onome što je podloženo zakonu po sudioništvu naziva zakonom, kako je očito iz gore rečenoga. Može se pak u onome što je podloženo zakonu neka sklonost naći dvostruko od zakonodavca. Na jedan način ukoliko izravno naginje svoje podanike k nečemu, i različite katkad na različite čine; prema kojemu se načinu može reći da je jedan zakon vojnikâ, a drugi zakon trgovaca. Na drugi način neizravno, ukoliko, naime, po tome što zakonodavac lišava nekoga sebi podložnoga nekoga dostojanstva, slijedi da ovaj prelazi u drugi poredak i kao u drugi zakon, na primjer ako se vojnik otpusti iz vojništva, prijeći će u zakon seljaka ili trgovaca. Tako, dakle, pod Bogom zakonodavcem različita stvorenja imaju različite naravne sklonosti, tako da ono što je jednome na neki način zakon, drugomu je protiv zakona, kao ako kažem da je bjesnoća na neki način zakon psa, a protiv je zakona ovce ili druge pitome životinje. Zakon je, dakle, čovjekov, koji zadobiva iz božanske odredbe prema vlastitom stanju, da djeluje prema razumu. Koji je zakon uistinu bio tako snažan u prvome stanju da ništa ili mimo razuma ili protiv razuma nije moglo prikrasti se čovjeku. No kad se čovjek udaljio od Boga, upao je u to da biva nošen prema navali osjetilnosti, a to se svakomu također pojedinačno događa, što se više udalji od razuma, tako da se na neki način izjednačuje sa zvijerima, koje bivaju nošene navalom osjetilnosti; prema onome iz Ps 48, „čovjek, kad bijaše u časti, ne razumjede, izjednači se s nerazumnim tegljačima i postade im sličan“. Tako, dakle, sama sklonost osjetilnosti, koja se naziva poticajem grijeha, u drugim uistinu životinjama u apsolutnom smislu ima pojam zakona, onim ipak načinom na koji se u takvima zakon može nazvati, prema izravnoj sklonosti. U ljudima pak prema tome nema pojam zakona, nego je više odstupanje od zakona razuma. No ukoliko se po božanskoj pravednosti čovjek lišava izvorne pravednosti i snage razuma, sama navala osjetilnosti koja ga vodi ima pojam zakona, ukoliko je kaznena i proizlazi iz božanskoga zakona koji čovjeka lišava vlastitoga dostojanstva.
Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi od poticaja grijeha promatranoga po sebi, ukoliko naginje na zlo. Tako, naime, nema pojam zakona, kako je rečeno, nego prema tome što slijedi iz pravednosti božanskoga zakona, kao kad bi se reklo da je zakon to da se neki plemić, zbog svoje krivnje, prepusti da bude priveden na ropske poslove.
Odgovor na 2. prigovor: taj prigovor polazi od onoga što je zakon kao pravilo i mjera, jer tako se oni koji odstupaju od zakona čine prijestupnicima. Tako pak poticaj grijeha nije zakon, nego po nekom sudioništvu, kako je gore rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od poticaja grijeha s obzirom na vlastitu sklonost, a ne s obzirom na svoje podrijetlo. A ipak ako se promatra sklonost osjetilnosti kako je u drugim životinjama, tako se usmjeruje na opće dobro, to jest na očuvanje naravi u vrsti ili u pojedincu. A to je također u čovjeku, ukoliko se osjetilnost podlaže razumu. No poticajem grijeha naziva se prema tome što izlazi iz poretka razuma.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.