I-II, q. 91, a. 4
Postoji li neki božanski zakon
Prigovor 1. Čini se da nije bilo nužno da postoji neki božanski zakon. Jer, kako je rečeno, naravni je zakon neko sudioništvo vječnoga zakona u nama. No vječni je zakon božanski zakon, kako je rečeno. Dakle, nije potrebno da osim naravnoga zakona i ljudskih zakona iz njega izvedenih postoji neki drugi božanski zakon.
Prigovor 2. Nadalje, u Sir 15 veli se da je „Bog prepustio čovjeka u ruke njegova vijećanja“. Vijećanje je pak čin razuma, kako je gore izloženo. Dakle, čovjek je prepušten upravljanju svojega razuma. No nalog je ljudskoga razuma ljudski zakon, kako je rečeno. Dakle, nije potrebno da se čovjek upravlja drugim, božanskim zakonom.
Prigovor 3. Nadalje, ljudska je narav dostatnija od nerazumnih stvorenja. No nerazumna stvorenja nemaju nikakav božanski zakon osim naravne sklonosti koja im je usađena. Dakle, još mnogo manje razumno stvorenje treba imati neki božanski zakon osim naravnoga zakona.
Naprotiv, David traži da mu Bog postavi zakon govoreći: „Zakon mi postavi, Gospodine, na putu opravdanja svojih.“
Odgovaram: osim naravnoga zakona i ljudskoga zakona bilo je nužno za usmjeravanje ljudskoga života imati božanski zakon. I to zbog četiri razloga. Ponajprije, dakako, jer se po zakonu čovjek usmjeruje na vlastite čine u poretku prema posljednjoj svrsi. I kad bi se, doduše, čovjek usmjerivao samo k svrsi koja ne bi nadilazila razmjer naravne čovjekove sposobnosti, ne bi bilo potrebno da čovjek ima nešto što upravlja sa strane razuma povrh naravnoga zakona i ljudski postavljenoga zakona koji se iz njega izvodi. No budući da se čovjek usmjeruje k svrsi vječnoga blaženstva, koja nadilazi razmjer ljudske naravne sposobnosti, kako je gore izloženo; stoga je bilo nužno da povrh naravnoga i ljudskoga zakona bude usmjeravan k svojoj svrsi također božanski danim zakonom. Drugo, jer zbog neizvjesnosti ljudskoga suda, osobito o slučajnim i pojedinačnim stvarima, biva da o ljudskim činima različiti ljudi imaju različite sudove, iz kojih također proizlaze različiti i protivni zakoni. Da bi, dakle, čovjek bez ikakve sumnje mogao znati što mu valja činiti a što izbjegavati, bilo je nužno da u vlastitim činima bude usmjeravan po božanski danom zakonu, o kojemu je nedvojbeno da ne može pogriješiti. Treće, jer čovjek može donositi zakon o onome o čemu može suditi. Sud pak čovjekov ne može biti o unutarnjim pokretima, koji su skriveni, nego samo o vanjskim činima, koji se očituju. A ipak se za savršenstvo kreposti zahtijeva da u objema vrstama čina čovjek bude prav. I stoga ljudski zakon nije mogao dostatno obuzdati i urediti unutarnje čine, nego je bilo nužno da radi toga nadođe božanski zakon. Četvrto, jer kako Augustin veli, u I De lib. arb., ljudski zakon ne može sve što se loše čini kazniti ili zabraniti, jer dok bi htio ukloniti sva zla, slijedilo bi da bi se također mnoga dobra oduzela, te bi se zapriječila korist općega dobra, koje je nužno za ljudsko općenje. Da, dakle, nijedno zlo ne bi ostalo nezabranjeno i nekažnjeno, bilo je nužno da nadođe božanski zakon, po kojemu se svi grijesi zabranjuju. I ta se četiri uzroka dotiču u Ps 18, gdje se veli: zakon je Gospodnji besprijekoran, to jest ne dopušta nikakve sramote grijeha; obraća duše, jer ne samo vanjske čine nego i unutarnje usmjeruje; svjedočanstvo je Gospodnje vjerodostojno, zbog izvjesnosti istine i pravosti; mudrost daje malenima, ukoliko čovjeka usmjeruje k nadnaravnoj i božanskoj svrsi.
Odgovor na 1. prigovor: po naravnom zakonu sudjeluje se vječni zakon prema razmjeru sposobnosti ljudske naravi. No valja da se na uzvišeniji način čovjek usmjeri u posljednju nadnaravnu svrhu. I stoga se pridodaje božanski dani zakon, po kojemu se vječni zakon sudjeluje na uzvišeniji način.
Odgovor na 2. prigovor: vijećanje je neko istraživanje, pa stoga valja da polazi iz nekih počela. Niti dostaje da polazi iz naravno usađenih počela, a to su propisi zakona naravi, zbog navedenoga, nego valja da se pridodaju neka druga počela, naime propisi božanskoga zakona.
Odgovor na 3. prigovor: nerazumna stvorenja ne usmjeruju se k višoj svrsi negoli je svrha koja je razmjerna njihovoj naravnoj moći. I stoga nije jednak razlog.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.