I-II, q. 91, a. 3
Postoji li neki ljudski zakon
Prigovor 1. Čini se da nema nekoga ljudskoga zakona. Naravni je, naime, zakon sudioništvo vječnoga zakona, kako je rečeno. No po vječnom zakonu sve je najuređenije, kako Augustin veli, u I De lib. arb. Dakle, naravni zakon dostaje za uređivanje svih ljudskih stvari. Nije, dakle, nužno da postoji neki ljudski zakon.
Prigovor 2. Nadalje, zakon ima pojam mjere, kako je rečeno. No ljudski razum nije mjera stvari, nego radije obrnuto, kako se veli u X. Metaphys. Dakle, iz ljudskoga razuma nikakav zakon ne može proizići.
Prigovor 3. Nadalje, mjera mora biti najizvjesnija, kako se veli u X. Metaphys. No nalog je ljudskoga razuma o stvarima koje valja činiti neizvjestan; prema onome iz Mudr 9, „bojažljive su misli smrtnika i nesigurna naša proviđanja“. Dakle, iz ljudskoga razuma nikakav zakon ne može proizići.
Naprotiv, Augustin, u I De lib. arb., postavlja dva zakona: jedan vječni, a drugi vremeniti, za koji veli da je ljudski.
Odgovaram: kako je gore rečeno, zakon je neki nalog praktičnoga razuma. Nalazi se pak sličan proces praktičnoga i teorijskoga razuma, jer i jedan i drugi iz nekih počela prelazi k nekim zaključcima, kako je gore izloženo. Prema tome, dakle, valja reći da kao što se u teorijskom razumu iz nedokazivih naravno poznatih počela izvode zaključci različitih znanosti, spoznaja kojih nam nije naravno usađena, nego je istraživanjem razuma pronađena; tako je također nužno da iz propisâ naravnoga zakona, kao iz nekih zajedničkih i nedokazivih počela, ljudski razum prelazi na pobliže raspoređivanje nekih stvari. I ta pojedinačna raspoređivanja pronađena prema ljudskom razumu nazivaju se ljudskim zakonima, uz očuvane ostale uvjete koji pripadaju pojmu zakona, kako je gore rečeno. Otuda i Tulije veli, u svojoj Rhetor., da je „početak prava potekao od naravi; zatim su neke stvari prešle u običaj iz koristi razuma; poslije je stvari i od naravi potekle i običajem potvrđene strah od zakona i bogoštovlje posvetio“.
Odgovor na 1. prigovor: ljudski razum ne može u punini sudjelovati u nalogu božanskoga razuma, nego na svoj način i nesavršeno. I stoga kao što nam sa strane teorijskoga razuma, po naravnom sudioništvu božanske mudrosti, pripada spoznaja nekih zajedničkih počela, no ne i vlastita spoznaja svake istine, kako se sadrži u božanskoj mudrosti; tako također sa strane praktičnoga razuma čovjek naravno sudjeluje u vječnom zakonu prema nekim općim počelima, no ne prema pojedinačnim usmjerenjima pojedinih stvari, koja su ipak sadržana u vječnom zakonu. I stoga je dalje nužno da ljudski razum prelazi na pojedinačna ozakonjenja zakonâ.
Odgovor na 2. prigovor: ljudski razum po sebi nije pravilo stvari, nego su počela njemu naravno usađena neka opća pravila i mjere svega onoga što čovjek treba činiti, čemu je naravni razum pravilo i mjera, premda nije mjera onoga što je od naravi.
Odgovor na 3. prigovor: praktični je razum oko djelatnosti, koje su pojedinačne i slučajne, a ne oko nužnih stvari, kao teorijski razum. I stoga ljudski zakoni ne mogu imati onu nepogrješivost koju imaju dokazni zaključci znanosti. Niti je pak nužno da svaka mjera bude na svaki način nepogrješiva i izvjesna, nego prema onome kako je moguće u svojemu rodu.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.