I-II, q. 91, a. 2
Postoji li neki naravni zakon
Prigovor 1. Čini se da u nama nema nekoga naravnoga zakona. Čovjek se, naime, dostatno upravlja po vječnom zakonu; veli, naime, Augustin, u I De lib. arb., da je „vječni zakon onaj po kojemu je pravedno da sve bude najuređenije“. No narav ne obiluje u suvišnome, kao što niti ne oskudijeva u nužnome. Dakle, nema nekoga zakona koji bi čovjeku bio naravan.
Prigovor 2. Nadalje, po zakonu se čovjek u svojim činima usmjeruje k svrsi, kako je gore izloženo. No usmjeravanje ljudskih činâ k svrsi ne biva po naravi, kao što se događa u nerazumnim stvorenjima, koja samo po naravnoj težnji djeluju radi svrhe, nego čovjek djeluje radi svrhe po razumu i volji. Dakle, nema nekoga zakona koji bi čovjeku bio naravan.
Prigovor 3. Nadalje, što je tko slobodniji, to je manje pod zakonom. No čovjek je slobodniji od svih životinja, zbog slobodne volje, koju ima pred drugim životinjama. Budući da se, dakle, druge životinje ne podlažu naravnomu zakonu, niti je čovjek podložen ikojemu naravnom zakonu.
Naprotiv, na ono iz Rim 2, „kad pogani, koji zakona nemaju, po naravi čine ono što je po zakonu“, veli Glosa: „premda nemaju pisani zakon, imaju ipak naravni zakon, po kojemu svatko razumije i sam je sebi svjestan što je dobro a što zlo“.
Odgovaram: kako je gore rečeno, budući da je zakon pravilo i mjera, dvostruko može biti u nečemu: na jedan način kao u onome koji ravna i mjeri; na drugi način kao u ravnome i izmjerenome, jer ukoliko sudjeluje nešto od pravila ili mjere, tako se ravna ili mjeri. Otuda, budući da se sve što je podloženo božanskoj providnosti ravna i mjeri vječnim zakonom, kako je očito iz rečenoga; bjelodano je da sve na neki način sudjeluje u vječnom zakonu, ukoliko, naime, iz njegova utiskivanja ima sklonosti prema vlastitim činima i svrhama. Među ostalima pak razumno stvorenje na neki izvrsniji način podliježe božanskoj providnosti, ukoliko i samo postaje dionikom providnosti, proviđajući samomu sebi i drugima. Otuda se i u njemu sudjeluje vječni razum, po kojemu ima naravnu sklonost k dužnomu činu i svrsi. I takvo se sudioništvo vječnoga zakona u razumnom stvorenju naziva naravnim zakonom. Otuda kad je Psalmist rekao, prinesite žrtvu pravednosti, kao onima koji pitaju koja su djela pravednosti, dodaje, mnogi govore: tko nam pokazuje dobra? Odgovarajući na to pitanje, veli: označeno je nad nama svjetlo lica tvojega, Gospodine; kao da svjetlo naravnoga razuma, kojim raspoznajemo što je dobro a što zlo, što pripada naravnomu zakonu, nije ništa drugo doli utiskivanje božanskoga svjetla u nama. Otuda je očito da naravni zakon nije ništa drugo doli sudioništvo vječnoga zakona u razumnom stvorenju.
Odgovor na 1. prigovor: taj bi razlog polazio kad bi naravni zakon bio nešto različito od vječnoga zakona. No nije doli neko njegovo sudioništvo, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: svako djelovanje razuma i volje izvodi se u nama od onoga što je prema naravi, kako je gore izloženo; svako se, naime, umovanje izvodi iz naravno poznatih počela, i svaka težnja za onim što je radi svrhe izvodi se iz naravne težnje za posljednjom svrhom. I tako također valja da prvo usmjeravanje naših činâ k svrsi biva po naravnom zakonu.
Odgovor na 3. prigovor: također i nerazumne životinje sudjeluju u vječnom razumu na svoj način, kao i razumno stvorenje. No budući da razumno stvorenje u njemu sudjeluje intelektualno i razumno, stoga se sudioništvo vječnoga zakona u razumnom stvorenju u pravom smislu naziva zakonom; zakon je, naime, nešto što pripada razumu, kako je gore rečeno. U nerazumnom pak stvorenju ne sudjeluje se razumno, pa se ne može nazvati zakonom osim po sličnosti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.