I-II, q. 91, a. 1
Postoji li neki vječni zakon
Prigovor 1. Čini se da nema nekoga vječnoga zakona. Svaki se, naime, zakon nekima nameće. No od vječnosti nije bilo nikoga komu bi se zakon mogao nametnuti, jer samo je Bog bio od vječnosti. Dakle, nijedan zakon nije vječan.
Prigovor 2. Nadalje, proglašenje pripada biti zakona. No proglašenje nije moglo biti od vječnosti, jer nije bilo od vječnosti onoga komu bi se proglasilo. Dakle, nijedan zakon ne može biti vječan.
Prigovor 3. Nadalje, zakon uključuje usmjerenost k svrsi. No ništa nije vječno što se usmjeruje k svrsi, jer samo je posljednja svrha vječna. Dakle, nijedan zakon nije vječan.
Naprotiv, Augustin veli, u I De lib. arb.: „Zakon koji se naziva najvišim razumom ne može se nikomu tko umuje ne činiti nepromjenjivim i vječnim.“
Odgovaram: kako je gore rečeno, zakon nije ništa drugo doli neki nalog praktičnoga razuma u vladaru koji upravlja nekom savršenom zajednicom. Očito je pak, pod pretpostavkom da se svijet ravna božanskom providnošću, kako je u prvome dijelu izloženo, da se cijela zajednica svemira upravlja božanskim razumom. I stoga sam razlog upravljanja stvarima koji postoji u Bogu kao u vladaru svemira ima pojam zakona. I budući da božanski razum ništa ne poima vremenito, nego ima vječni pojam, kako se veli u Izr 8; otuda je što takav zakon valja nazvati vječnim.
Odgovor na 1. prigovor: ono što u sebi samome ne postoji, kod Boga postoji ukoliko je od njega unaprijed spoznato i unaprijed uređeno; prema onome iz Rim 4, „koji zove ono što nije kao ono što jest“. Tako, dakle, vječni pojam božanskoga zakona ima pojam vječnoga zakona prema tome što ga Bog usmjeruje na upravljanje stvarima koje je unaprijed spoznao.
Odgovor na 2. prigovor: proglašenje biva i riječju i pismom; i na oba načina vječni zakon ima proglašenje sa strane Boga koji proglašava, jer i božanska je Riječ vječna, i pismo knjige života jest vječno. No sa strane stvorenja koje sluša ili promatra ne može biti vječno proglašenje.
Odgovor na 3. prigovor: zakon uključuje usmjerenost k svrsi djelatno, ukoliko se, naime, po njemu nešto usmjeruje k svrsi, a ne trpno, to jest da bi se sam zakon usmjerivao k svrsi, osim po akcidentu u upravitelju čija je svrha izvan njega samoga, k kojoj je također nužno da se njegov zakon usmjeri. No svrha je božanskoga upravljanja sam Bog, niti je njegov zakon nešto drugo od njega samoga. Otuda se vječni zakon ne usmjeruje k drugoj svrsi.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.