Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 90, a. 2

O svrsi zakona

Prigovor 1. Čini se da se zakon ne usmjeruje uvijek na opće dobro kao na svrhu. Zakonu, naime, pripada zapovijedati i zabranjivati. No zapovijedi se usmjeruju na neka pojedinačna dobra. Nije, dakle, uvijek svrha zakona opće dobro.

Prigovor 2. Nadalje, zakon upravlja čovjeka na djelovanje. No ljudski su čini u pojedinačnostima. Dakle, i zakon se usmjeruje na neko pojedinačno dobro.

Prigovor 3. Nadalje, Izidor veli, u knjizi Etymol.: „Ako se zakon sastoji u razumu, zakon će biti sve što se sastoji u razumu.“ No u razumu se sastoji ne samo ono što se usmjeruje na opće dobro, nego također i ono što se usmjeruje na privatno dobro. Dakle, zakon se ne usmjeruje samo na opće dobro, nego također na privatno dobro pojedinca.

Naprotiv, Izidor veli, u V Etymol., da je „zakon napisan ne radi kakve privatne koristi, nego za zajedničku korist građana“.

Odgovaram: kako je rečeno, zakon pripada onomu što je počelo ljudskih činâ, iz toga što je pravilo i mjera. No kao što je razum počelo ljudskih činâ, tako je također u samom razumu nešto što je počelo s obzirom na sve ostalo. Otuda je nužno da na to poglavito i nadasve pripada zakon. Prvo pak počelo u djelatnostima, kojima pripada praktični razum, jest posljednja svrha. Posljednja je pak svrha ljudskoga života sreća ili blaženstvo, kako je gore izloženo. Otuda je nužno da zakon nadasve gleda na usmjerenost koja vodi u blaženstvo. Nadalje, budući da se svaki dio usmjeruje k cjelini kao nesavršeno k savršenomu; a jedan je čovjek dio savršene zajednice, nužno je da zakon u pravom smislu gleda na usmjerenost prema zajedničkoj sreći. Otuda i Filozof, u navedenoj definiciji pravnih stvari, spominje i sreću i političku zajednicu. Veli, naime, u V. Ethic. da „pravno pravednim nazivamo ono što proizvodi i očuvava sreću i njezine dijelove u političkoj zajednici“; savršena je, naime, zajednica država, kako se veli u I Polit. U svakom pak rodu ono što se nadasve izriče jest počelo ostalih, a ostalo se izriče prema odnosu prema njemu; kao vatra, koja je nadasve topla, uzrok je topline u složenim tijelima, koja se utoliko nazivaju toplima ukoliko sudjeluju u vatri. Otuda valja da, budući da se o zakonu nadasve govori prema usmjerenosti na opće dobro, svaka druga zapovijed o pojedinačnom djelu nema pojam zakona osim prema poretku prema općemu dobru. I stoga se svaki zakon usmjeruje na opće dobro.

Odgovor na 1. prigovor: zapovijed uključuje primjenu zakona na ono što se zakonom uređuje. Poredak pak prema općemu dobru, koji pripada zakonu, primjenjiv je na pojedinačne svrhe. I prema tome se i o pojedinačnim stvarima daju zapovijedi.

Odgovor na 2. prigovor: djelovanja uistinu jesu u pojedinačnostima, ali se te pojedinačnosti mogu odnositi na opće dobro, ne zajedništvom roda ili vrste, nego zajedništvom svršnoga uzroka, prema čemu se opće dobro naziva zajedničkom svrhom.

Odgovor na 3. prigovor: kao što ništa ne stoji čvrsto prema teorijskom razumu osim svođenjem na prva nedokaziva počela, tako čvrsto ništa ne stoji po praktičnom razumu osim usmjerenošću na posljednju svrhu, koja je opće dobro. A ono što na taj način stoji u razumu ima pojam zakona.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.