I-II, q. 90, a. 1
Je li zakon nešto što pripada razumu
Prigovor 1. Čini se da zakon nije nešto što pripada razumu. Veli, naime, apostol, Rim 7: „Vidim drugi zakon u svojim udovima“, i tako dalje. No ništa što pripada razumu nije u udovima, jer razum se ne služi tjelesnim organom. Dakle, zakon nije nešto što pripada razumu.
Prigovor 2. Nadalje, u razumu nema ničega osim moći, habitusa i čina. No zakon nije sama moć razuma. Slično također nije neki habitus razuma, jer su habitusi razuma intelektualne kreposti, o kojima je gore rečeno. Niti je pak čin razuma, jer bi prestankom čina razuma zakon prestajao, na primjer u onih koji spavaju. Dakle, zakon nije nešto što pripada razumu.
Prigovor 3. Nadalje, zakon pokreće one koji su podloženi zakonu na ispravno djelovanje. No pokretati na djelovanje u pravom smislu pripada volji, kako je očito iz prethodnoga. Dakle, zakon ne pripada razumu, nego više volji, prema onome što i pravnik veli: „Ono što se svidjelo vladaru, ima snagu zakona.“
Naprotiv, zakonu pripada zapovijedati i zabranjivati. No zapovijedati pripada razumu, kako je gore izloženo. Dakle, zakon je nešto što pripada razumu.
Odgovaram: zakon je neko pravilo i mjera činâ, prema kojemu se tko navodi na djelovanje ili od djelovanja odvraća; veli se, naime, zakon (lex) od vezivanja (ligare), jer obvezuje na djelovanje. Pravilo pak i mjera ljudskih činâ jest razum, koji je prvo počelo ljudskih činâ, kako je očito iz rečenoga; razumu, naime, pripada usmjerivati k svrsi, koja je prvo počelo u djelovanju, prema Filozofu. U svakom pak rodu ono što je počelo jest mjera i pravilo toga roda, kao jedinica u rodu broja i prvo kretanje u rodu kretanja. Otuda preostaje da je zakon nešto što pripada razumu.
Odgovor na 1. prigovor: budući da je zakon neko pravilo i mjera, veli se dvostruko da je u nečemu. Na jedan način kao u onome što mjeri i ravna. I jer je to vlastito razumu, stoga je na taj način zakon samo u razumu. Na drugi način kao u ravnome i izmjerenome. I tako je zakon u svemu onome što se naginje k nečemu iz nekoga zakona, tako da se svaka sklonost koja proizlazi iz nekoga zakona može nazvati zakonom, ne po biti, nego kao po sudioništvu. I na taj se način sama sklonost udova k pohođenju naziva zakonom udova.
Odgovor na 2. prigovor: kao što je u vanjskim činima promatrati djelovanje i učinjeno, na primjer građenje i sazdano; tako je u djelima razuma promatrati sam čin razuma, a to je razumjeti i umovati, i nešto sačinjeno po takvu činu. Što je, dakako, u teorijskom razumu ponajprije definicija; drugo, izričaj; a treće silogizam ili dokazivanje. I jer se i praktični razum služi nekim silogizmom u djelatnima, kako je gore izloženo, prema onome što Filozof naučava u VII. Ethic.; stoga se može naći nešto u praktičnom razumu što se tako odnosi prema djelovanjima kako se odnosi tvrdnja u teorijskom razumu prema zaključcima. I takve opće tvrdnje praktičnoga razuma usmjerene na djelovanja imaju pojam zakona. Te se tvrdnje, dakako, katkad u činu razmatraju, a katkad se po habitusu drže u razumu.
Odgovor na 3. prigovor: razum ima pokretačku snagu od volje, kako je gore rečeno; iz toga, naime, što tko hoće svrhu, razum zapovijeda o onome što je radi svrhe. No volja o onome što se zapovijeda, da bi imala pojam zakona, mora biti regulirana nekim razumom. I na taj se način shvaća da volja vladara ima snagu zakona; inače bi volja vladara bila više nepravda nego zakon.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.