Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 9, a. 5

Pokreće li se od nebeskoga tijela

Prigovor 1. Čini se da se ljudska volja pokreće od nebeskoga tijela. Sva se naime raznolika i mnogovrsna gibanja svode, kao na uzrok, na jednoliko gibanje, a to je gibanje neba, kako se dokazuje u VIII. Physic. No ljudska su gibanja raznolika i mnogovrsna, počinjući nakon što ranije nisu postojala. Dakle, svode se na gibanje neba kao na uzrok, koje je jednoliko prema naravi.

Prigovor 2. Nadalje, prema Augustinu u III. knjizi De Trin., „niža se tijela pokreću po višim tijelima“. No gibanja ljudskoga tijela, koja se uzrokuju od volje, ne bi se mogla svesti na gibanje neba kao na uzrok kad se i volja ne bi pokretala od neba. Dakle, nebo pokreće ljudsku volju.

Prigovor 3. Nadalje, po promatranju nebeskih tijela astrolozi neka istinita zbivanja unaprijed navješćuju o budućim ljudskim činima, koji potječu od volje. Što ne bi bilo kad nebeska tijela ne bi mogla pokretati čovjekovu volju. Pokreće se dakle ljudska volja od nebeskoga tijela.

Naprotiv, Damaščanin kaže u II. knjizi da „nebeska tijela nisu uzroci naših čina“. Bila bi pak kad bi se volja, koja je počelo ljudskih čina, pokretala od nebeskih tijela. Dakle, volja se ne pokreće od nebeskih tijela.

Odgovaram: na onaj način na koji se volja pokreće od vanjskoga objekta, bjelodano je da se volja može pokretati od nebeskih tijela, ukoliko naime vanjska tijela, koja predložena osjetilu pokreću volju, a također i sami organi osjetnih moći, podliježu gibanjima nebeskih tijela. No na onaj način na koji se volja pokreće, u pogledu vršenja čina, od nekoga vanjskoga djelatnika, neki su još uvijek postavljali da nebeska tijela izravno utiskuju u ljudsku volju. No to je nemoguće. Volja je naime, kako se kaže u III. De anima, u razumu. Razum je pak moć duše nevezana uz tjelesni organ. Stoga preostaje da je volja posve nematerijalna i netjelesna moć. Bjelodano je pak da nijedno tijelo ne može djelovati na netjelesnu stvar, nego radije obrnuto, zato što su netjelesne i nematerijalne stvari formalnije i općenitije moći nego bilo koje tjelesne stvari. Stoga je nemoguće da nebesko tijelo izravno utiskuje u razum ili volju. I zbog toga je Aristotel u knjizi De anima mišljenje onih koji su govorili da je takva volja u ljudima „kakav dan navlači otac bogova i ljudi“ (naime Jupiter, pod kojim razumijevaju čitavo nebo), pripisao onima koji su postavljali da se razum ne razlikuje od osjetila. Sve se naime osjetne moći, budući da su čini tjelesnih organa, po akcidentu mogu pokretati od nebeskih tijela, naime kad se pokreću tijela čiji su čini. No jer je rečeno da se razumska težnja na neki način pokreće od osjetne težnje, neizravno se gibanje nebeskih tijela prelijeva na volju, ukoliko se naime po strastima osjetne težnje događa da se volja pokreće.

Odgovor na 1. prigovor: mnogovrsna gibanja ljudske volje svode se na neki jednoliki uzrok, koji je ipak viši od razuma i volje. Što se ne može reći o nekom tijelu, nego o nekoj višoj nematerijalnoj supstanciji. Stoga nije nužno da se gibanje volje svodi na gibanje neba kao na uzrok.

Odgovor na 2. prigovor: tjelesna se ljudska gibanja svode na gibanje nebeskoga tijela kao na uzrok ukoliko sam raspored organa prikladan za gibanje na neki način potječe iz utiska nebeskih tijela; i ukoliko se također osjetna težnja uzbuđuje iz utiska nebeskih tijela; te nadalje ukoliko se vanjska tijela pokreću prema gibanju nebeskih tijela, iz čijega susreta volja počinje nešto htjeti ili ne htjeti, kao što nastupom hladnoće netko počinje htjeti naložiti vatru. No to je pokretanje volje sa strane izvana predstavljenoga objekta, a ne sa strane unutarnjega poticaja.

Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, osjetna je težnja čin tjelesnoga organa. Stoga ništa ne priječi da iz utiska nebeskih tijela neki budu skloni srdžbi ili požudi, ili nekoj takvoj strasti, kao i iz naravnoga tjelesnoga sastava. No većina ljudi slijedi strasti, kojima se samo mudri opiru. I zato se u većini slučajeva obistinjuju ona predviđanja o ljudskim činima koja se daju prema promatranju nebeskih tijela. Ali ipak, kako Ptolemej kaže u Centiloquiju, „mudar vlada zvijezdama“, naime zato što opirući se strastima sprječava slobodnom voljom, koja nipošto nije podložna nebeskomu gibanju, takve učinke nebeskih tijela. Ili, kako Augustin kaže u II. knjizi super Gen. ad Litt., „valja priznati, kada astrolozi istinu govore, da to biva rečeno po nekom najskrivenijem poticaju koji neznajući ljudski umovi trpe. Što kada biva radi zavođenja ljudi, djelovanje je zavodničkih duhova“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.