I-II, q. 9, a. 6
Pokreće li se volja od samoga Boga, kao od vanjskoga počela
Prigovor 1. Čini se da se volja ne pokreće od samoga Boga kao od vanjskoga počela. Niže je naime po svojoj naravi takvo da se pokreće od svoga višega, kao što se niža tijela pokreću od nebeskih tijela. No ljudska volja ima nešto više nakon Boga, naime anđela. Dakle, ljudska se volja može pokretati, kao od vanjskoga počela, također od anđela.
Prigovor 2. Nadalje, čin volje slijedi čin razuma. No čovjekov se razum prevodi u svoj čin ne samo od Boga, nego i od anđela po prosvjetljenjima, kako Dionizije kaže. Dakle, po istom razlogu i volja.
Prigovor 3. Nadalje, Bog nije uzrok osim dobrih stvari, prema onome iz Post 1: „Vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro“. Ako bi se dakle od samoga Boga pokretala čovjekova volja, nikada se ne bi pokretala na zlo, premda je volja ona kojom se griješi i kojom se ispravno živi, kako Augustin kaže.
Naprotiv, apostol kaže u Fil 2: „Bog je onaj koji proizvodi u nama i htjeti i djelovati“.
Odgovaram: gibanje je volje od unutarnjega, kao što je i naravno gibanje. Premda pak naravnu stvar može pokretati nešto što nije uzrok naravi pokretane stvari, ipak naravno gibanje ne može uzrokovati osim ono što je na neki način uzrok naravi. Kamen se naime pokreće prema gore od čovjeka, koji ne uzrokuje narav kamena, no to gibanje nije kamenu naravno; naravno se pak njegovo gibanje ne uzrokuje osim od onoga što uzrokuje narav. Stoga se kaže u VIII. Physic. da roditelj mjesno pokreće teška i laka tijela. Tako se dakle događa da se čovjek koji ima volju pokreće od nekoga tko nije njegov uzrok, ali da njegovo dragovoljno gibanje potječe od nekoga vanjskoga počela koje nije uzrok volje, nemoguće je. Uzrok pak volje ne može biti ništa drugo doli Bog. A to je bjelodano dvostruko. Prvo doista iz toga što je volja moć razumne duše, koju sam Bog uzrokuje stvaranjem, kako je rečeno u prvom dijelu. Drugo pak iz toga je bjelodano što volja ima usmjerenje k općem dobru. Stoga ništa drugo ne može biti uzrok volje osim sam Bog, koji je opće dobro. Svako se pak drugo dobro naziva po sudioništvu, i jest neko pojedinačno dobro; a pojedinačni uzrok ne daje opće nagnuće. Stoga se ni prva tvar, koja je u mogućnosti za sve oblike, ne može uzrokovati od nekoga pojedinačnoga djelatnika.
Odgovor na 1. prigovor: anđeo nije tako iznad čovjeka da bi bio uzrok njegove volje; kao što su nebeska tijela uzrok naravnih oblika koje slijede naravna gibanja naravnih tijela.
Odgovor na 2. prigovor: čovjekov se razum pokreće od anđela sa strane objekta, koji mu se predlaže snagom anđeoskoga svjetla za spoznavanje. I tako se također volja može pokretati od vanjskoga stvorenja, kako je rečeno.
Odgovor na 3. prigovor: Bog pokreće čovjekovu volju, kao opći pokretač, k općem objektu volje, a to je dobro. I bez toga općega pokretanja čovjek ne može išta htjeti. No čovjek po razumu određuje samoga sebe na htijenje ovoga ili onoga, što je uistinu dobro ili prividno dobro. Pa ipak katkada posebno Bog pokreće neke na određeno htijenje nečega što je dobro, kao u onima koje pokreće po milosti, kako će se dolje reći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.