Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 9, a. 4

Pokreće li se od nekoga vanjskoga počela

Prigovor 1. Čini se da se volja ne pokreće od nečega vanjskoga. Gibanje je naime volje dragovoljno. No pojmu dragovoljnoga pripada da bude od unutarnjega počela, kao i pojmu naravnoga. Dakle, gibanje volje nije od nečega vanjskoga.

Prigovor 2. Nadalje, volja ne može pretrpjeti nasilje, kako je gore pokazano. No nasilno je ono čije je počelo izvana. Dakle, volja se ne može pokretati od nečega vanjskoga.

Prigovor 3. Nadalje, ono što se dostatno pokreće od jednoga pokretača ne treba se pokretati od drugoga. No volja dostatno pokreće samu sebe. Dakle, ne pokreće se od nečega vanjskoga.

Naprotiv, volja se pokreće od objekta, kako je rečeno. No objekt volje može biti neka vanjska stvar predložena osjetilu. Dakle, volja se može pokretati od nečega vanjskoga.

Odgovaram: treba reći da je prema onome kako se volja pokreće od objekta bjelodano da se može pokretati od nečega vanjskoga. No na onaj način na koji se pokreće u pogledu vršenja čina, još uvijek je nužno postaviti da se volja pokreće od nekoga vanjskoga počela. Sve naime što je katkada djelatnik u činu, a katkada u mogućnosti, treba bivati pokretano od nekoga pokretača. Bjelodano je pak da volja počinje nešto htjeti kada to ranije nije htjela. Nužno je dakle da se od nekoga pokreće na htijenje. I doista, kako je rečeno, sama pokreće samu sebe ukoliko po tome što hoće cilj prevodi samu sebe na htijenje onoga što vodi k cilju. To pak ne može učiniti osim posredovanjem savjetovanja: kada naime netko hoće ozdraviti, počinje razmišljati kako to može postići, i po takvu razmišljanju dolazi do toga da može ozdraviti po liječniku, i to hoće. No jer nije uvijek zdravlje u činu htio, nužno je da je počeo htjeti ozdraviti po nekom pokretaču. I ako bi doista sama sebe pokrenula na htijenje, trebalo bi da posredovanjem savjetovanja to učini, iz nekoga prethodno pretpostavljenoga htijenja. No ne može se ići u beskonačno. Stoga je nužno postaviti da na prvo gibanje volje volja izlazi iz poticaja nekoga vanjskoga pokretača, kako Aristotel zaključuje u jednom poglavlju Eudemske etike.

Odgovor na 1. prigovor: pojmu dragovoljnoga pripada da mu počelo bude unutra, no nije nužno da to unutarnje počelo bude prvo počelo nepokrenuto od drugoga. Stoga dragovoljno gibanje, premda ima najbliže unutarnje počelo, ipak mu je prvo počelo izvana. Kao što je i prvo počelo naravnoga gibanja izvana, ono naime koje pokreće narav.

Odgovor na 2. prigovor: ne dostaje za pojam nasilnoga to da počelo bude izvana, nego treba dodati da onaj koji trpi silu ništa ne pridonosi. Što se ne događa dok se volja pokreće od vanjskoga, jer ona je ta koja hoće, premda pokrenuta od drugoga. Bilo bi pak to gibanje nasilno kad bi bilo suprotno gibanju volje. Što u predloženome ne može biti, jer bi tako isto htjelo i ne bi htjelo.

Odgovor na 3. prigovor: volja u pogledu nečega dostatno samu sebe pokreće, i to u svojemu redu, naime kao najbliži djelatnik; no ne može samu sebe pokretati u pogledu svega, kako je pokazano. Stoga treba bivati pokretana od drugoga kao od prvoga pokretača.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.