I-II, q. 9, a. 3
Pokreće li volja samu sebe
Prigovor 1. Čini se da volja ne pokreće samu sebe. Svaki je naime pokretač, ukoliko je takav, u činu, a ono što se pokreće u mogućnosti je; naime, gibanje je čin onoga što postoji u mogućnosti, ukoliko je takvo. No isto nije u mogućnosti i u činu s obzirom na isto. Dakle, ništa ne pokreće samo sebe. Dakle, ni volja ne može pokretati samu sebe.
Prigovor 2. Nadalje, pokretano se pokreće na prisutnost pokretača. No volja je uvijek samoj sebi prisutna. Ako bi dakle sama sebe pokretala, uvijek bi se pokretala. Što je bjelodano da je lažno.
Prigovor 3. Nadalje, volja se pokreće od razuma, kako je rečeno. Ako dakle volja pokreće samu sebe, slijedi da se isto ujedno pokreće od dvaju pokretača neposredno, što se čini neprikladnim. Dakle, volja ne pokreće samu sebe.
Naprotiv, volja je gospodarica svoga čina, i u njoj je htjeti i ne htjeti. Što ne bi bilo kad ne bi imala u vlasti pokretati samu sebe na htijenje. Dakle, ona sama pokreće samu sebe.
Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, k volji pripada pokretati druge moći iz razloga cilja, koji je objekt volje. No kako je rečeno, cilj se u teživim stvarima odnosi onako kako se počelo odnosi u spoznatljivim stvarima. Bjelodano je pak da razum po tome što spoznaje počelo prevodi samoga sebe iz mogućnosti u čin u pogledu spoznaje zaključaka, i na taj način pokreće samoga sebe. I slično volja po tome što hoće cilj pokreće samu sebe na htijenje onoga što vodi k cilju.
Odgovor na 1. prigovor: volja ne pokreće i ne biva pokretana s obzirom na isto. Stoga niti s obzirom na isto nije u činu i u mogućnosti. Nego ukoliko u činu hoće cilj, prevodi samu sebe iz mogućnosti u čin s obzirom na ono što vodi k cilju, da to naime u činu hoće.
Odgovor na 2. prigovor: moć je volje uvijek u činu samoj sebi prisutna, no čin volje, kojim hoće neki cilj, nije uvijek u samoj volji. Po njemu pak pokreće samu sebe. Stoga ne slijedi da uvijek samu sebe pokreće.
Odgovor na 3. prigovor: volja se ne pokreće na isti način od razuma i od same sebe. Od razuma se naime pokreće prema pojmu objekta, a od same sebe u pogledu vršenja čina, prema pojmu cilja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.