Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 89, a. 5

Jesu li prvi pokreti nevjernikâ laki grijesi

Prigovor 1. Čini se da su prvi pokreti osjetilnosti u nevjernika smrtni grijesi. Veli, naime, apostol, Rim 8, da „nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu, koji ne hode po tijelu“, a govori ondje o požudi osjetilnosti, kako je bjelodano iz prethodnoga. Ovo je, dakle, uzrok zašto poželjeti nije za osudu onima koji ne hode po tijelu, ne pristajući naime uz požudu, jer su u Kristu Isusu. No nevjernici nisu u Kristu Isusu. Dakle, u nevjernika je to za osudu. Prvi su, dakle, pokreti nevjernika smrtni grijesi.

Prigovor 2. Nadalje, Anselmo veli, u knjizi De gratia et libero arbitrio: „Oni koji nisu u Kristu, osjećajući tijelo, slijede osudu, čak i ako ne hode po tijelu.“ No osuda se duguje samo smrtnomu grijehu. Dakle, budući da čovjek osjeća tijelo prema prvomu pokretu požude, čini se da je prvi pokret požude u nevjernika smrtni grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, Anselmo veli u istoj knjizi: „Tako je sazdan čovjek da ne bi trebao osjećati požudu.“ No čini se da je taj dug čovjeku otpušten po krsnoj milosti, koju nevjernici nemaju. Dakle, kad god nevjernik poželi, čak i ako ne pristane, griješi smrtno, čineći protiv duga.

Naprotiv, veli se u Dj 10: „Nije Bog pristran.“ Ono što, dakle, jednome ne uračunava na osudu, ne uračunava ni drugomu. No prve pokrete vjernicima ne uračunava na osudu. Dakle, niti nevjernicima.

Odgovaram: nerazumno se veli da su prvi pokreti nevjernika smrtni grijesi ako se uz njih ne pristane. I to je očito dvostruko. Prvo, dakako, jer sama osjetilnost ne može biti subjekt smrtnoga grijeha, kako je gore izloženo. Ista je pak narav osjetilnosti u nevjernika i vjernika. Otuda ne može biti da bi sam pokret osjetilnosti u nevjernika bio smrtni grijeh. Na drugi način, iz stanja samoga onoga koji griješi. Nikada, naime, dostojanstvo osobe ne umanjuje grijeh, nego ga više povećava, kako je očito iz gore rečenoga. Otuda niti je grijeh manji u vjernika nego u nevjernika, nego mnogo veći. Jer grijesi nevjernika više zaslužuju oproštenje zbog neznanja, prema onome iz 1 Tim 1, „milosrđe sam Božje postigao jer sam u nevjeri učinio iz neznanja“; a grijesi se vjernika otežavaju zbog sakramenata milosti, prema onome iz Heb 10, „koliko li, smatrate, goru kaznu zaslužuje onaj koji krv saveza u kojoj je posvećen smatra nečistom?“

Odgovor na 1. prigovor: apostol govori o osudi koja se duguje istočnomu grijehu, koja se oduzima po milosti Isusa Krista, premda ostaje poticaj požude. Otuda to što vjernici osjećaju požudu nije u njima znak osude istočnoga grijeha, kako jest u nevjernika.

Odgovor na 2. prigovor: i na taj način također valja shvatiti Anselmovu riječ. Otuda je očit odgovor na drugi.

Odgovor na 3. prigovor: onaj dug neosjećanja požude postojao je po izvornoj pravednosti. Otuda ono što se protivi takvu dugu ne pripada stvarnomu grijehu, nego istočnomu grijehu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.