Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 89, a. 3

Je li čovjek u stanju nevinosti mogao lako sagriješiti

Prigovor 1. Čini se da je čovjek u stanju nevinosti mogao lako sagriješiti. Jer na ono iz 1 Tim 2, „Adam nije zaveden“, veli Glosa: „neiskusan u božanskoj strogosti, u tome se mogao prevariti da povjeruje kako je počinjeno lako“. No to ne bi povjerovao da nije mogao lako sagriješiti. Dakle, mogao je lako sagriješiti, ne griješeći smrtno.

Prigovor 2. Nadalje, Augustin veli u XI Super Gen. ad litt.: „Ne valja smatrati da bi napasnik oborio čovjeka da u čovjekovoj duši nije prethodila neka uznositost koju je trebalo suzbiti.“ Uznositost pak koja je prethodila obaranju, koje se zbilo po smrtnom grijehu, nije mogla biti doli laki grijeh. Slično također u istome djelu Augustin veli da je „muža potaknula neka lakomost za iskustvom kad je vidio da žena, uzevši zabranjeni plod, nije umrla“. Čini se također da je u Evi bio neki pokret nevjere u tome što je posumnjala u riječi Gospodnje, kako je očito po tome što je rekla, da možda ne umremo, kako se nalazi u Post 3. A čini se da su to laki grijesi. Dakle, čovjek je mogao lako sagriješiti prije negoli bi sagriješio smrtno.

Prigovor 3. Nadalje, smrtni se grijeh više protivi cjelovitosti prvoga stanja negoli laki grijeh. No čovjek je mogao sagriješiti smrtno, ne smetajući cjelovitosti prvoga stanja. Dakle, mogao je također sagriješiti lako.

Naprotiv, svakomu se grijehu duguje neka kazna. No ništa kazneno nije moglo biti u stanju nevinosti, kako Augustin veli u XIV De civ. Dei. Dakle, nije mogao sagriješiti nijednim grijehom kojim ne bi bio izbačen iz onoga stanja cjelovitosti. No laki grijeh ne mijenja čovjekovo stanje. Dakle, nije mogao lako sagriješiti.

Odgovaram: općenito se postavlja da čovjek u stanju nevinosti nije mogao lako sagriješiti. To pak ne treba tako shvatiti kao da bi ono što je nama lako, ako bi on počinio, njemu bilo smrtno zbog uzvišenosti njegova stanja. Dostojanstvo je, naime, osobe neka okolnost koja otežava grijeh, ali ne prenosi u drugu vrstu, osim možda kad nadođe izobličenost neposluha ili zavjeta, ili nečega tomu sličnoga, što se u ovome slučaju ne može reći. Otuda ono što je po sebi lako nije se moglo prenijeti u smrtno zbog dostojanstva prvoga stanja. Tako, dakle, valja shvatiti da nije mogao lako sagriješiti jer se nije moglo dogoditi da počini nešto što bi po sebi bilo lako prije negoli bi izgubio cjelovitost prvoga stanja griješeći smrtno. Razlog je tomu taj što se laki grijeh u nama događa ili zbog nesavršenosti čina, kao nagli pokreti u rodu smrtnih grijeha, ili zbog neurednosti koja postoji oko onoga što je radi svrhe, uz očuvan dužni poredak prema svrsi. I jedno i drugo pak od ovoga događa se zbog nekoga nedostatka poretka, iz toga što se niže čvrsto ne obuzdava pod višim. To, naime, što se u nama podiže nagli pokret osjetilnosti, događa se iz toga što osjetilnost nije posve podložna razumu. A to što se podiže nagli pokret u samom razumu, proizlazi u nama iz toga što se samo izvršenje čina razuma ne podlaže promišljanju koje je iz višega dobra, kako je gore rečeno. A to što biva ljudska duša neuredna oko onoga što je radi svrhe, uz očuvan dužni poredak prema svrsi, proizlazi iz toga što se ono što je radi svrhe ne usmjeruje nepogrješivo pod svrhu, koja drži najviše mjesto, kao počelo u poželjnima, kako je gore rečeno. U stanju pak nevinosti, kako je u prvome dijelu izloženo, bila je nepogrješiva čvrstoća poretka, da se uvijek niže obuzdava pod višim, dokle god se najviše u čovjeku obuzdava pod Bogom, kako također Augustin veli u XIV De civ. Dei. I stoga je trebalo da neurednost u čovjeku ne bude osim ako bi započela od toga što se najviše u čovjeku ne bi podložilo Bogu; što biva po smrtnom grijehu. Iz čega je očito da čovjek u stanju nevinosti nije mogao lako sagriješiti prije negoli bi sagriješio smrtno.

Odgovor na 1. prigovor: lako se ondje ne uzima prema onome kako sada o lakom govorimo, nego se lakim naziva ono što je lako oprostivo.

Odgovor na 2. prigovor: ona uznositost koja je prethodila u duši čovjekovoj bila je prvi čovjekov smrtni grijeh; veli se pak da je prethodila njegovu padu u vanjski čin grijeha. Takvu je pak uznositost slijedila i lakomost za iskustvom u mužu i sumnja u ženi; koja je iz ovoga samoga provalila u neku uznositost, što je spomen zapovijedi čula od zmije, kao da se ne bi htjela pod zapovijeđu obuzdavati.

Odgovor na 3. prigovor: smrtni se grijeh utoliko protivi cjelovitosti prvoga stanja što ga kvari, što laki grijeh ne može učiniti. I jer ne može ujedno biti bilo kakva neurednost s cjelovitošću prvoga stanja, dosljedno je da prvi čovjek nije mogao lako sagriješiti prije negoli bi sagriješio smrtno.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.