I-II, q. 88, a. 1
Dijeli li se prikladno laki grijeh nasuprot smrtnomu
Prigovor 1. Čini se da se laki grijeh ne dijeli prikladno nasuprot smrtnomu. Veli, naime, Augustin, u XXII. knjizi Contra Faustum: „Grijeh je riječ, djelo ili želja protiv vječnoga zakona.“ No to što je protiv vječnoga zakona daje grijehu da bude smrtan. Dakle, svaki je grijeh smrtan. Ne dijeli se, dakle, laki grijeh nasuprot smrtnomu.
Prigovor 2. Nadalje, apostol veli, 1 Kor 10: „Bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve na slavu Božju činite.“ No protiv ove zapovijedi čini tko god griješi, jer grijeh ne biva radi slave Božje. Budući da je, dakle, činiti protiv zapovijedi smrtni grijeh, čini se da tko god griješi, smrtno griješi.
Prigovor 3. Nadalje, tko god iz ljubavi prianja uz neku stvar, prianja uz nju ili uživajući ili služeći se njome, kako je očito po Augustinu, u I De doctr. christ. No nitko tko griješi ne prianja uz promjenjivo dobro kao služeći se njime, jer ne usmjeruje ga na dobro koje nas čini blaženima, što u pravom smislu znači služiti se, kako Augustin ondje veli. Dakle, tko god griješi, uživa u promjenjivom dobru. „A uživati u stvarima kojima se valja služiti jest ljudska izopačenost“, kako Augustin veli, u knjizi De octoginta tribus quaestionibus. Budući da, dakle, izopačenost označava smrtni grijeh, čini se da tko god griješi, smrtno griješi.
Prigovor 4. Nadalje, tko god pristupa jednomu cilju, time samim odstupa od drugoga. No tko god griješi, pristupa promjenjivomu dobru. Dakle, odstupa od nepromjenjivoga dobra. Dakle, griješi smrtno. Ne dijeli se, dakle, prikladno laki grijeh nasuprot smrtnomu.
Naprotiv, Augustin veli, u Homil. XLI super Ioan., „da je zločin ono što zaslužuje osudu, a lako je ono što ne zaslužuje osudu“. No zločin označava smrtni grijeh. Dakle, laki se grijeh prikladno dijeli nasuprot smrtnomu.
Odgovaram: neke stvari, prema tome kako se u pravom smislu uzimaju, ne čine se oprečnima, a ako se uzmu u prenesenom smislu, nalaze se oprečnima; kao što smijati se nije oprečno tomu što je sušiti se; no prema tome što se za livadu u prenesenom smislu veli da se smije zbog njezina cvjetanja i zelenila, oprečno je tomu što je sušiti se. Slično, ako se smrtno uzme u pravom smislu, ukoliko se odnosi na tjelesnu smrt, ne čini se da ima opreku s lakim, niti da pripada istomu rodu. No ako se smrtno uzme u prenesenom smislu, prema tome kako se veli u grijesima, smrtno je oprečno onomu što je lako. Budući da je, naime, grijeh neka nemoć duše, kako je gore izloženo, neki se grijeh naziva smrtnim po sličnosti s bolešću, koja se naziva smrtnom iz toga što navodi nepopravljiv nedostatak po lišavanju nekoga počela, kako je rečeno. Počelo je pak duhovnoga života, koji je prema kreposti, usmjerenost k posljednjoj svrsi, kako je gore rečeno. Ako pak ono bude lišeno, ne može se obnoviti po nekom unutarnjem počelu, nego samo po božanskoj snazi, kako je gore rečeno, jer se neurednosti onoga što je radi svrhe popravljaju iz svrhe, kao zabluda koja se dogodi oko zaključaka po istini počela. Nedostatak, dakle, usmjerenosti posljednje svrhe ne može se popraviti po nečem drugom što bi bilo glavnije, kao ni zabluda koja je oko počela. I stoga se takvi grijesi nazivaju smrtnima, kao nepopravljivi. Grijesi pak koji imaju neurednost oko onoga što je radi svrhe, uz očuvanu usmjerenost k posljednjoj svrsi, popravljivi su. I ti se nazivaju lakima; tada, naime, grijeh ima oproštenje (veniam) kad se uklanja krivnja kazne, koja prestaje kad prestane grijeh, kako je rečeno. Prema tome, dakle, smrtno i lako stoje oprečno kao popravljivo i nepopravljivo. I to velim po unutarnjem počelu, a ne u usporedbi s božanskom snagom, koja može popraviti svaku bolest, i tjelesnu i duhovnu. I zbog toga se laki grijeh prikladno dijeli nasuprot smrtnomu.
Odgovor na 1. prigovor: dioba lakoga i smrtnoga grijeha nije dioba roda na vrste koje jednako sudjeluju u pojmu roda, nego analognoga na ono o čemu se izriče prema ranijem i kasnijem. I stoga savršeni pojam grijeha, koji Augustin postavlja, pripada smrtnomu grijehu. Laki se pak grijeh naziva grijehom prema nesavršenom pojmu, i u poretku prema smrtnomu grijehu, kao što se akcident naziva bićem u poretku prema supstanciji, prema nesavršenom pojmu bića. Nije, naime, protiv zakona, jer onaj koji lako griješi ne čini ono što zakon zabranjuje, niti propušta ono na što zakon zapovijeđu obvezuje; nego čini mimo zakona, jer ne opslužuje mjeru razuma koju zakon smjera.
Odgovor na 2. prigovor: ona zapovijed apostolova jest potvrdna, pa stoga ne obvezuje za uvijek. I tako ne čini protiv ove zapovijedi tko god u činu ne usmjeruje na slavu Božju sve što čini. Dostaje, dakle, da tko po habitusu usmjeruje sebe i sve svoje k Bogu, za to da ne sagriješi uvijek smrtno kad neki čin ne usmjeri na slavu Božju stvarno. Laki pak grijeh ne isključuje habitualnu usmjerenost ljudskoga čina na slavu Božju, nego samo stvarnu, jer ne isključuje ljubav, koja habitualno usmjeruje k Bogu. Otuda ne slijedi da onaj koji lako griješi griješi smrtno.
Odgovor na 3. prigovor: onaj koji lako griješi ne prianja uz vremenito dobro kao uživajući, jer ne postavlja u njemu svrhu; nego kao služeći se, usmjerujući k Bogu ne u činu, nego po habitusu.
Odgovor na 4. prigovor: promjenjivo se dobro ne uzima kao cilj suprotstavljen nepromjenjivomu dobru osim kad se u njemu postavi svrha. Ono, naime, što je radi svrhe nema pojam cilja.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.