Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 85, a. 6

Jesu li na neki način čovjeku naravni

Prigovor 1. Čini se da su smrt i takvi nedostaci čovjeku naravni. „Propadljivo se, naime, i nepropadljivo razlikuju po rodu“, kako se veli u X. Metaphys. No čovjek je istoga roda s drugim životinjama, koje su naravno propadljive. Dakle, čovjek je naravno propadljiv.

Prigovor 2. Nadalje, sve što je sastavljeno od suprotnosti naravno je propadljivo, kao ono što u sebi ima uzrok svoje propasti. No ljudsko je tijelo takvo. Dakle, naravno je propadljivo.

Prigovor 3. Nadalje, toplo naravno troši vlažno. A život se čovjekov očuvava po toplom i vlažnom. Budući da se, dakle, djelovanja života izvršuju po činu naravne topline, kako se veli u II. De anima, čini se da su smrt i takvi nedostaci čovjeku naravni.

Naprotiv, što god je čovjeku naravno, Bog je u čovjeku načinio. No Bog smrti nije načinio, kako se veli u Mudr 1. Dakle, smrt nije čovjeku naravna.

Naprotiv, nadalje, ono što je prema naravi ne može se zvati kaznom niti zlom, jer svakoj je stvari prikladno ono što joj je naravno. No smrt i takvi nedostaci jesu kazna istočnoga grijeha, kako je gore rečeno. Dakle, nisu čovjeku naravni.

Naprotiv, nadalje, tvar je razmjerna obliku, i svaka stvar svojoj svrsi. Svrha je pak čovjekova vječno blaženstvo, kako je gore rečeno. Također, oblik je ljudskoga tijela razumna duša, koja je nepropadljiva, kako je u prvome dijelu izloženo. Dakle, ljudsko je tijelo naravno nepropadljivo.

Odgovaram: o svakoj propadljivoj stvari možemo govoriti dvostruko: na jedan način prema općoj naravi; na drugi način prema posebnoj naravi. Posebna je, dakako, narav vlastita djelatna i očuvateljska moć svake pojedine stvari. I prema njoj svako je propadanje i nedostatak protiv naravi, kako se veli u II De caelo, jer takva moć smjera na bitak i očuvanje onoga čija jest. Opća pak narav jest djelatna moć u nekom općem počelu naravi, kao u nekom od nebeskih tijela; ili neke više supstancije, prema čemu se i Bog od nekih naziva djelatnom naravi (natura naturans). Ta moć, dakako, smjera na dobro i očuvanje svemira, za što se zahtijeva izmjena nastajanja i propadanja u stvarima. I prema tome su propadanja i nedostaci stvari naravni, ne dakako prema sklonosti oblika, koji je počelo bitka i savršenstva, nego prema sklonosti tvari, koja se razmjerno pripisuje takvu obliku prema razdiobi općega djelatnika. I premda svaki oblik smjera na vječni bitak koliko može, nijedan ipak oblik propadljive stvari ne može postići svoju vječnost, osim razumne duše, zato što ona nije posve podložena tjelesnoj tvari, kao drugi oblici; štoviše, ima vlastito netjelesno djelovanje, kako je u prvome dijelu izloženo. Otuda je s obzirom na svoj oblik nepropadljivost naravnija čovjeku nego drugim propadljivim stvarima. No budući da i ona ima tvar sastavljenu od suprotnosti, iz sklonosti tvari slijedi propadljivost u cjelini. I prema tome je čovjek naravno propadljiv prema naravi tvari prepuštene samoj sebi, ali ne prema naravi oblika. Prva pak tri razloga polaze sa strane tvari, a druga tri polaze sa strane oblika. Otuda za njihovo rješenje valja razmotriti da je oblik čovjekov, a to je razumna duša, prema svojoj nepropadljivosti razmjeran svojoj svrsi, a to je vječno blaženstvo. No ljudsko tijelo, koje je propadljivo promatrano prema svojoj naravi, na neki je način razmjerno svojemu obliku, a na neki način nije. Dvostruki se, naime, uvjet može promatrati u nekoj tvari: jedan, dakako, koji djelatnik izabire; drugi koji nije izabran od djelatnika, nego je prema naravnom uvjetu tvari. Kao što kovač za izradu noža izabire tvar tvrdu i kovanu, koja se može stanjiti da bude prikladna za rezanje, i prema tom uvjetu željezo je tvar razmjerna nožu; no to što je željezo lomljivo i što hvata hrđu, to slijedi iz naravnoga raspoloženja željeza, i to tvorac ne izabire u željezu, nego bi radije odbacio kad bi mogao. Otuda to raspoloženje tvari nije razmjerno nakani tvorca, niti nakani vještine. Slično je ljudsko tijelo tvar koju je narav izabrala s obzirom na to što je umjerena ustroja, da može biti najprikladnije osjetilo opipa i drugih osjetilnih i pokretačkih moći. No to što je propadljivo, to je iz uvjeta tvari, niti je izabrano od naravi, štoviše, narav bi radije izabrala nepropadljivu tvar kad bi mogla. No Bog, kojemu je podložena svaka narav, u samom je uspostavljanju čovjeka nadomjestio nedostatak naravi i darom izvorne pravednosti dao tijelu neku nepropadljivost, kako je u prvome dijelu rečeno. I prema tome se veli da Bog smrti nije načinio i da je smrt kazna grijeha.

Odgovor na prigovore: otuda je očit odgovor na prigovore.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.