I-II, q. 84, a. 4
Koliko je i koje su glavne mane
Prigovor 1. Čini se da ne treba reći kako je sedam glavnih mana, a to su taština, zavist, srdžba, žalost, škrtost, proždrljivost, bludnost. Grijesi su, naime, oprečni krepostima. A glavne su kreposti četiri, kako je gore rečeno. Dakle, i glavnih mana nema osim četiri.
Prigovor 2. Nadalje, strasti duše jesu neki uzroci grijeha, kako je gore rečeno. No glavnih je strasti duše četiri. O dvjema od njih ne spominje se ništa među navedenim grijesima, naime o nadi i strahu. Nabraju se pak neke mane kojima pripada ugoda i žalost, jer ugoda pripada proždrljivosti i bludnosti, a žalost čamotinji i zavisti. Dakle, neprikladno se nabrajaju glavni grijesi.
Prigovor 3. Nadalje, srdžba nije glavna strast. Dakle, nije trebala biti stavljena među glavne mane.
Prigovor 4. Nadalje, kao što je lakomost, ili škrtost, korijen grijeha, tako je oholost početak grijeha, kako je gore rečeno. No škrtost se postavlja kao jedna od sedam glavnih mana. Dakle, oholost bi trebalo ubrojiti među glavne mane.
Prigovor 5. Nadalje, neki se grijesi čine koji ne mogu biti uzrokovani ni iz jednoga od ovih, kao kad tko griješi iz neznanja; ili kad tko iz neke dobre nakane počini neki grijeh, kao kad tko ukrade da dade milostinju. Dakle, nedostatno se nabrajaju glavne mane.
Naprotiv, stoji autoritet Grgura koji ih tako nabraja, XXXI Moralium.
Odgovaram: kako je rečeno, glavnim se manama nazivaju one iz kojih nastaju druge, ponajprije prema pojmu svršnoga uzroka. No takvo se podrijetlo može promatrati dvostruko. Na jedan, dakako, način prema stanju onoga koji griješi, koji je tako raspoložen da je nadasve privržen jednoj svrsi, iz koje u većini slučajeva prelazi u druge grijehe. No taj način podrijetla ne može potpasti pod pravilo, zato što su pojedinačna raspoloženja ljudi beskonačna. Na drugi način, prema prirodnom odnosu samih svrha međusobno. I prema tome, u većini slučajeva jedna mana nastaje iz druge. Otuda taj način podrijetla može potpasti pod pravilo. Prema tome, dakle, onim se manama veli da su glavne čije svrhe imaju neke primarne razloge pokretanja težnje, i prema razlikovanju tih razloga razlikuju se glavne mane. Pokreće pak nešto težnju dvostruko. Na jedan način izravno i po sebi, i na taj način dobro pokreće težnju k nasljedovanju, a zlo, prema istom razlogu, k bježanju. Na drugi način neizravno i kao po drugome, kao što tko ide za nekim zlom radi nekoga pridruženoga dobra, ili bježi od nekoga dobra radi nekoga pridruženoga zla. Dobro je pak čovjekovo trostruko. Postoji, naime, ponajprije neko dobro duše, koje naime iz samoga zamjećivanja ima pojam poželjnosti, naime izvrsnost pohvale ili časti, i za tim dobrom neuredno ide taština. Drugo je dobro tijela, i to ili pripada očuvanju pojedinca, kao jelo i piće, i za tim dobrom neuredno ide proždrljivost; ili očuvanju vrste, kao spolni odnos, i k tome se usmjeruje bludnost. Treće je dobro vanjsko, naime bogatstvo, i k tome se usmjeruje škrtost. I te iste četiri mane neuredno bježe od suprotnih zala. Ili drukčije: dobro nadasve pokreće težnju iz toga što sudjeluje nešto od svojstva sreće, za kojom svi naravno teže. Od njezina je pak pojma ponajprije neko savršenstvo, jer sreća je savršeno dobro, kojemu pripada izvrsnost ili sjaj, za čim teži oholost ili taština. Drugo, od njezina je pojma samodostatnost, za kojom teži škrtost u bogatstvima koja je obećavaju. Treće, od njezina je uvjeta ugoda, bez koje sreća ne može biti, kako se veli u I i X. Ethic., a za njom teže proždrljivost i bludnost. A to da tko bježi od dobra radi nekoga spojenoga zla, događa se dvostruko. Jer to je ili s obzirom na vlastito dobro, i tako je čamotinja, koja se žalosti zbog duhovnoga dobra radi pridruženoga tjelesnoga napora. Ili je s obzirom na tuđe dobro, i to, ako biva bez ustajanja, pripada zavisti, koja se žalosti zbog tuđega dobra ukoliko priječi vlastitu izvrsnost; ili biva s nekim ustajanjem na osvetu, i tako je srdžba. A tim istim manama pripada također nasljedovanje suprotnoga zla.
Odgovor na 1. prigovor: nije isti razlog podrijetla u krepostima i manama, jer kreposti se uzrokuju po poretku težnje prema razumu, ili također prema nepromjenjivom dobru, koje je Bog; mane pak nastaju iz težnje za promjenjivim dobrom. Otuda nije nužno da se glavne mane suprotstavljaju glavnim krepostima.
Odgovor na 2. prigovor: strah i nada jesu strasti srditoga dijela. A sve strasti srditoga dijela nastaju iz strasti požudnoga dijela, koje se također sve usmjeruju na neki način k ugodi i žalosti. I stoga se ugoda i žalost poglavito pribrajaju u glavnim grijesima kao najglavnije strasti, kako je gore izloženo.
Odgovor na 3. prigovor: srdžba, premda nije glavna strast, budući da ipak ima poseban razlog težnjskoga pokreta, ukoliko tko napada dobro drugoga pod vidom čestitoga, to jest pravednoga osvećujućeg; stoga se razlikuje od drugih glavnih mana.
Odgovor na 4. prigovor: za oholost se veli da je početak svakoga grijeha prema pojmu svrhe, kako je rečeno. I prema istom se pojmu uzima prvenstvo glavnih mana. I stoga se oholost, kao opća mana, ne pribraja, nego se više postavlja kao neka kraljica svih mana, kako veli Grgur. Škrtost se pak naziva korijenom prema drugom razlogu, kako je gore rečeno.
Odgovor na 5. prigovor: te se mane nazivaju glavnima jer iz njih u većini slučajeva nastaju druge. Otuda ništa ne priječi da neki grijesi katkad nastanu iz drugih uzroka. Može se ipak reći da se svi grijesi koji proizlaze iz neznanja mogu svesti na čamotinju, kojoj pripada nemar kojim tko odbija steći duhovna dobra radi napora; neznanje, naime, koje može biti uzrok grijeha, proizlazi iz nemara, kako je gore rečeno. A to što tko počini neki grijeh iz dobre nakane, čini se da pripada neznanju, ukoliko naime ne zna da ne valja činiti zla da dođu dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.