I-II, q. 84, a. 3
Trebaju li se osim oholosti i škrtosti nazvati glavnim manama neki posebni grijesi
Prigovor 1. Čini se da osim oholosti i škrtosti nema nekih drugih posebnih grijeha koji bi se nazivali glavnima. „Tako se, naime, čini da se glava odnosi prema životinjama kao korijen prema biljkama“, kako se veli u II. De anima, jer korijeni su slični ustima. Ako se, dakle, lakomost naziva korijenom svih zala, čini se da se samo ona treba nazivati glavnom manom, a nijedan drugi grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, glava ima neki poredak prema drugim udovima, ukoliko se od glave na neki način šire osjet i gibanje. No o grijehu se govori po lišenosti poretka. Dakle, grijeh nema pojam glave. I tako se ne trebaju postavljati nikakvi glavni grijesi.
Prigovor 3. Nadalje, glavnim se zločinima nazivaju oni koji se kažnjavaju glavom. No takvom se kaznom kažnjavaju neki grijesi u pojedinim rodovima. Dakle, glavne mane nisu neke određene prema vrsti.
Naprotiv, Grgur, XXXI Moral., nabraja neke posebne mane, za koje veli da su glavne.
Odgovaram: „glavno“ se veli od glave. Glava je pak u pravom smislu neki ud životinje, koji je počelo i upravljač cijele životinje. Otuda se u prenesenom smislu svako počelo naziva glavom, pa se i ljudi koji druge vode i njima upravljaju nazivaju glavama drugih. Veli se, dakle, glavna mana na jedan način od glave u pravom smislu, i prema tome se glavnim grijehom naziva grijeh koji se kažnjava smrtnom kaznom. No tako sada ne smjeramo govoriti o glavnim grijesima, nego prema tome što se na drugi način veli glavni grijeh od glave ukoliko u prenesenom smislu označava počelo ili upravljača drugih. I tako se glavnom manom naziva ona iz koje nastaju druge mane, i to ponajprije prema podrijetlu svršnoga uzroka, koji je formalno podrijetlo, kako je gore rečeno. I stoga glavna mana nije samo počelo drugih, nego također upravlja i na neki način vodi druge; uvijek, naime, vještina ili habitus kojemu pripada svrha predvodi i zapovijeda onim što je radi svrhe. Otuda Grgur, XXXI Moral., takve glavne mane uspoređuje s vojskovođama.
Odgovor na 1. prigovor: „glavno“ se izriče denominativno od glave, što biva po nekom izvođenju ili sudjelovanju glave, kao ono što ima neko svojstvo glave, a ne kao glava u apsolutnom smislu. I stoga se glavnim manama nazivaju ne samo one koje imaju pojam prvoga podrijetla, kao škrtost, koja se naziva korijenom, i oholost, koja se naziva početkom, nego također i one koje imaju pojam bliskoga podrijetla s obzirom na više grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: grijehu nedostaje poredak s obzirom na odvraćanje, jer s te strane ima pojam zla; a „zlo je“, prema Augustinu, u knjizi De natura boni, „lišenost mjere, oblika i reda“. No s obzirom na okretanje, gleda na neko dobro. I stoga s te strane može imati poredak.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog polazi od glavnoga grijeha prema tome što se naziva po krivnji kazne. No ovdje ne govorimo tako.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.