Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 83, a. 1

Je li subjekt istočnoga grijeha ponajprije tijelo ili duša

Prigovor 1. Čini se da je istočni grijeh više u tijelu negoli u duši. Protivljenje, naime, tijela umu proizlazi iz pokvarenosti istočnoga grijeha. No korijen se ovoga protivljenja nalazi u tijelu; veli, naime, apostol u Rim 7: „Vidim drugi zakon u svojim udovima koji se bori protiv zakona mojega uma“. Dakle, istočni grijeh prvenstveno se nalazi u tijelu.

Prigovor 2. Nadalje, svaka je stvar prije u uzroku negoli u učinku, kao što je toplina više u vatri koja grije negoli u zagrijanoj vodi. No duša se zaražuje zarazom istočnoga grijeha po tjelesnom sjemenu. Dakle, istočni je grijeh više u tijelu negoli u duši.

Prigovor 3. Nadalje, istočni grijeh od praroditelja baštinimo ukoliko smo u njemu bili prema sjemenskom razlogu. Tako pak ondje nije bila duša, nego samo tijelo. Dakle, istočni grijeh nije u duši, nego u tijelu.

Prigovor 4. Nadalje, razumna duša stvorena od Boga ulijeva se u tijelo. Ako bi se, dakle, duša po istočnom grijehu zarazila, dosljedno bi bilo da se iz svojega stvaranja ili ulijevanja uprlja. I tako bi Bog bio uzrok grijeha, koji je začetnik stvaranja i ulijevanja.

Prigovor 5. Nadalje, nijedan mudar čovjek ne bi ulijevao dragocjenu tekućinu u posudu za koju bi znao da će se sama tekućina zaraziti. No razumna je duša dragocjenija od svake tekućine. Ako bi se, dakle, duša iz sjedinjenja s tijelom mogla zaraziti zarazom istočne krivnje, Bog, koji je sama mudrost, nikada ne bi ulijevao dušu u takvo tijelo. Ulijeva pak. Dakle, ne prlja se iz tijela. Tako, dakle, istočni grijeh nije u duši, nego u tijelu.

Naprotiv, isti je subjekt kreposti i mane ili grijeha koji se protivi kreposti. No tijelo ne može biti subjekt kreposti; veli, naime, apostol u Rim 7: „Znam da ne prebiva u meni, to jest u tijelu mojemu, dobro“. Dakle, tijelo ne može biti subjekt istočnoga grijeha, nego samo duša.

Odgovaram: nešto može biti u nečemu dvostruko: na jedan način kao u uzroku, bilo glavnom bilo oruđnom; na drugi način kao u subjektu. Istočni je, dakle, grijeh svih ljudi bio uistinu u samom Adamu kao u prvom glavnom uzroku, prema onome apostolovu, Rim 5: „U kojemu svi sagriješiše“. U tjelesnom je pak sjemenu istočni grijeh kao u oruđnom uzroku, time što se po djelatnoj snazi sjemena prenosi istočni grijeh na potomstvo ujedno s ljudskom naravi. No kao u subjektu, istočni grijeh ni na koji način ne može biti u tijelu, nego samo u duši. Razlog je tomu taj što se, kako je gore rečeno, na ovaj način iz volje praroditelja istočni grijeh prenosi na potomke po nekome rađalačkom kretanju, kao što se od volje nekoga čovjeka izvodi stvarni grijeh na druge njegove dijelove. U kojemu se, dakako, izvođenju ovo može promatrati: da što god proizlazi iz kretanja volje grijeha na bilo koji dio čovjeka koji na bilo koji način može biti sudionik grijeha, bilo na način subjekta bilo na način oruđa, ima pojam krivnje; kao što iz volje proždrljivosti proizlazi požuda hrane na požudni dio, a uzimanje hrane na ruke i usta, koja ukoliko bivaju pokrenuta od volje na grijeh jesu oruđa grijeha. Ono pak što se dalje izvodi na hranidbenu moć i na unutarnje udove, koji nisu po naravi takvi da ih volja pokreće, nema pojam krivnje. Tako, dakle, budući da duša može biti subjekt krivnje, a tijelo od sebe nema to da bude subjekt krivnje, što god proizlazi od pokvarenosti prvoga grijeha na dušu ima pojam krivnje; no ono što proizlazi na tijelo nema pojam krivnje, nego kazne. Tako je, dakle, duša subjekt istočnoga grijeha, a ne tijelo.

Odgovor na 1. prigovor: kako Augustin veli u knjizi Retract., apostol ondje govori o već otkupljenu čovjeku, koji je oslobođen od krivnje, ali podliježe kazni, po razlogu koje se veli da grijeh prebiva u tijelu. Otuda iz toga ne slijedi da je tijelo subjekt krivnje, nego samo kazne.

Odgovor na 2. prigovor: istočni se grijeh uzrokuje iz sjemena kao iz oruđnoga uzroka. Nije pak nužno da nešto bude u većoj mjeri u oruđnom uzroku negoli u učinku, nego samo u glavnom uzroku. I na taj je način istočni grijeh na jači način bio u Adamu, u kojemu je bio prema pojmu stvarnoga grijeha.

Odgovor na 3. prigovor: duša ovoga čovjeka nije bila prema sjemenskom razlogu u Adamu koji griješi kao u djelatnom počelu, nego kao u raspoložajnom počelu, time što tjelesno sjeme, koje se od Adama prenosi, svojom snagom ne proizvodi razumnu dušu, nego za nju raspoložuje.

Odgovor na 4. prigovor: zaraza istočnoga grijeha ni na koji se način ne uzrokuje od Boga, nego iz samoga grijeha praroditelja po tjelesnom rađanju. I stoga, budući da stvaranje uključuje odnos duše prema samomu Bogu, ne može se reći da se duša iz svojega stvaranja prlja. No ulijevanje uključuje odnos i prema Bogu koji ulijeva i prema tijelu u koje se duša ulijeva. I stoga, imajući u vidu Boga koji ulijeva, ne može se reći da se duša po ulijevanju kalja, nego samo imajući u vidu tijelo u koje se ulijeva.

Odgovor na 5. prigovor: opće se dobro pretpostavlja pojedinačnomu dobru. Otuda Bog, prema svojoj mudrosti, ne propušta opći poredak stvari, a to je da se takvu tijelu takva duša ulije, kako bi se izbjegla pojedinačna zaraza ove duše, ponajprije kad narav duše to ima, da ne počinje postojati osim u tijelu, kako je u prvome dijelu izloženo. Bolje joj je pak tako postojati prema naravi negoli ni na koji način ne postojati, ponajprije kad može po milosti izbjeći osudu.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.