I-II, q. 82, a. 3
Je li požuda
Prigovor 1. Čini se da istočni grijeh nije požuda. Svaki je, naime, grijeh protiv naravi, kako veli Damaščanin u II. knjizi. No požuda je prema naravi, jer je vlastiti čin požudne moći, koja je naravna moć. Dakle, požuda nije istočni grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, po istočnom su grijehu u nama strasti grijehâ, kako je očito po apostolu, Rim 7. No mnoge su druge strasti osim požude, kako je gore izloženo. Dakle, istočni grijeh nije ništa više požuda negoli neka druga strast.
Prigovor 3. Nadalje, po istočnom se grijehu dovode u nered svi dijelovi duše, kako je rečeno. No razum je najviši među dijelovima duše, kako je očito po Filozofu u X. Ethic. Dakle, istočni je grijeh više neznanje negoli požuda.
Naprotiv, Augustin veli u knjizi Retract.: „Požuda je krivnja istočnoga grijeha“.
Odgovaram: svaka pojedina stvar ima vrstu od svojega oblika. Rečeno je pak gore da se vrsta istočnoga grijeha uzima iz njegova uzroka. Otuda valja da se ono što je formalno u istočnom grijehu uzme sa strane uzroka istočnoga grijeha. Oprečnim su pak stvarima oprečni uzroci. Valja, dakle, promatrati uzrok istočnoga grijeha iz uzroka izvorne pravednosti, koja mu se opire. Cijela je pak uređenost izvorne pravednosti potjecala iz toga što je volja čovjekova bila podložna Bogu. Ta je, dakako, podložnost ponajprije i prvenstveno bila po volji, kojoj pripada pokretati sve druge dijelove k svrsi, kako je gore rečeno. Otuda je iz odvraćanja volje od Boga uslijedio nered u svim drugim silama duše. Tako je, dakle, lišenost izvorne pravednosti, po kojoj je volja bila podložna Bogu, formalno u istočnom grijehu, a svaki drugi nered silâ duše odnosi se u istočnom grijehu kao nešto materijalno. Nered se pak drugih silâ duše ponajprije u tome promatra što se neuredno okreću k promjenjivom dobru, koji se nered zajedničkim imenom može nazvati požudom. I tako je istočni grijeh materijalno uistinu požuda, a formalno manjak izvorne pravednosti.
Odgovor na 1. prigovor: budući da se u čovjeku požudni dio naravno ravna razumom, utoliko je požudjeti čovjeku naravno ukoliko je prema poretku razuma; no požuda koja prelazi granice razuma čovjeku je protiv naravi. A takva je požuda istočnoga grijeha.
Odgovor na 2. prigovor: kako je gore rečeno, sve se strasti srditoga dijela svode na strasti požudnoga dijela kao na glavnije. Među kojima požuda žešće pokreće i više se osjeća, kako je gore izloženo. I stoga se pripisuje požudi, kao glavnijoj, i u kojoj su na neki način sve druge strasti uključene.
Odgovor na 3. prigovor: kao što u dobrima razum i um imaju prvenstvo, tako obrnuto u zlima niži dio duše biva glavniji, koji pomračuje i vuče razum, kako je gore rečeno. I zbog toga se za istočni grijeh više veli da je požuda negoli neznanje, premda se i neznanje među materijalnim nedostacima istočnoga grijeha sadrži.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.