I-II, q. 81, a. 1
Prenosi li se prvi grijeh čovjekov po podrijetlu na potomke
Prigovor 1. Čini se da se prvi grijeh praroditelja ne prenosi na druge po podrijetlu. Veli se, naime, u Ez 18: „Sin neće nositi krivnje očeve“. Nosio bi pak kad bi od njega krivnju vukao. Dakle, nitko ne vuče od nekoga od roditelja po podrijetlu nikakav grijeh.
Prigovor 2. Nadalje, akcident se ne prenosi po podrijetlu osim ako se prenese subjekt, time što akcident ne prelazi iz subjekta u subjekt. No razumna duša, koja je subjekt krivnje, ne prenosi se po podrijetlu, kako je u prvome dijelu pokazano. Dakle, niti se ikakva krivnja po podrijetlu može prenijeti.
Prigovor 3. Nadalje, sve ono što se prenosi po ljudskom podrijetlu uzrokuje se iz sjemena. No sjeme ne može uzrokovati grijeh time što je lišeno razumnoga dijela duše, koji jedini može biti uzrok grijeha. Dakle, nijedan se grijeh ne može vući po podrijetlu.
Prigovor 4. Nadalje, ono što je savršenije u naravi, moćnije je za djelovanje. No savršeno tijelo ne može zaraziti dušu sebi sjedinjenu, inače se duša ne bi mogla očistiti od istočne krivnje dok je tijelu sjedinjena. Dakle, još mnogo manje sjeme može zaraziti dušu.
Prigovor 5. Nadalje, Filozof veli u III. Ethic. da „ružne po naravi nitko ne kori, nego one koji su takvi zbog lijenosti i nemara“. Nazivaju se pak po naravi ružnima oni koji imaju ružnoću iz svojega podrijetla. Dakle, ništa što je po podrijetlu nije za kuđenje, niti je grijeh.
Naprotiv, apostol veli, Rim 5: „Po jednome čovjeku grijeh u ovaj svijet uđe“. Što se ne može shvatiti na način oponašanja, zbog onoga što se veli u Mudr 2: „Zavišću đavlovom smrt uđe u krug zemaljski“. Preostaje, dakle, da je po podrijetlu od prvoga čovjeka grijeh ušao u svijet.
Odgovaram: prema katoličkoj vjeri valja držati da prvi grijeh prvoga čovjeka izvorno prelazi na potomke. Zbog čega se također netom rođena djeca donose na krštenje, kao da ih valja oprati od neke zaraze krivnje. Suprotno je pak pelagijansko krivovjerje, kako je očito po Augustinu u mnogim njegovim knjigama. Za istraživanje pak kako grijeh praroditelja može izvorno prijeći na potomke, različiti su različitim putovima pošli. Neki su, naime, razmatrajući da je subjekt grijeha razumna duša, postavili da se sa sjemenom razumna duša prenosi, tako da se činilo da iz zaražene duše zaražene duše potječu. Drugi pak, odbacujući to kao pogrješno, nastojali su pokazati kako se krivnja duše roditelja prenosi na potomstvo čak i ako se duša ne prenosi, po tome što se tjelesni nedostaci prenose od roditelja na potomstvo, kao što gubavac rađa gubavca, i uložnik uložnika, zbog nekoga kvarenja sjemena, premda se takvo kvarenje ne naziva gubom ili ulozima. Budući pak da je tijelo razmjerno duši, i nedostaci se duše prelijevaju na tijelo, i obrnuto; na sličan način vele da se grješni nedostatak duše po prenošenju sjemena prenosi na potomstvo, premda sjeme stvarno nije subjekt krivnje. No svi su takvi putovi nedostatni. Zato što, pod pretpostavkom da neki tjelesni nedostaci od roditelja prelaze na potomstvo po podrijetlu, i također neki nedostaci duše posljedično, zbog neraspoloženosti tijela, kao što se katkad od bezumnih bezumni rađaju; ipak to samo što netko iz podrijetla ima neki nedostatak čini se da isključuje pojam krivnje, od čijega je pojma to da bude voljna. Otuda čak i pod pretpostavkom da se razumna duša prenosi, iz ovoga samoga što zaraza duše potomstva ne bi bila u njegovoj volji, izgubila bi pojam krivnje koja obvezuje na kaznu; jer, kako Filozof veli u III. Ethic., „nitko neće prekoriti slijepca od rođenja, nego će se više smilovati“. I stoga valja drugim putem poći, govoreći da se svi ljudi koji se rađaju iz Adama mogu smatrati kao jedan čovjek, ukoliko se slažu u naravi koju primaju od praroditelja; prema onome kako se u građanskim stvarima svi koji su jedne zajednice smatraju kao jedno tijelo, a cijela zajednica kao jedan čovjek. Porfirije također veli da su „sudioništvom vrste mnogi ljudi jedan čovjek“. Tako su, dakle, mnogi ljudi potekli od Adama kao mnogi udovi jednoga tijela. Čin pak jednoga tjelesnoga uda, na primjer ruke, nije voljan voljom same ruke, nego voljom duše, koja prva pokreće udove. Otuda ubojstvo koje ruka počini ne bi se ruci uračunavalo u grijeh kad bi se ruka promatrala po sebi kao odvojena od tijela, nego joj se uračunava ukoliko je nešto čovjekovo što biva pokrenuto od prvoga pokretačkoga počela čovjekova. Tako, dakle, nered koji je u ovome čovjeku, rođenom iz Adama, nije voljan njegovom voljom, nego voljom praroditelja, koji kretanjem rađanja pokreće sve koji iz njegova podrijetla potječu, kao što volja duše pokreće sve udove na čin. Otuda se grijeh koji se tako od praroditelja prenosi na potomke naziva istočnim, kao što se grijeh koji se od duše prenosi na udove tijela naziva stvarnim. I kao što stvarni grijeh koji se po nekom udu počinja nije grijeh onoga uda osim ukoliko je onaj ud nešto samoga čovjeka, zbog čega se naziva ljudskim grijehom; tako istočni grijeh nije grijeh ove osobe osim ukoliko ova osoba prima narav od praroditelja. Otuda se i naziva grijehom naravi; prema onome iz Ef 2: „Bijasmo po naravi djeca gnjeva“.
Odgovor na 1. prigovor: za sina se veli da ne nosi grijeh očev jer se ne kažnjava za grijeh očev osim ako je sudionik krivnje. I tako je u ovome slučaju, jer se po podrijetlu prenosi krivnja od oca na sina, kao i stvarni grijeh po oponašanju.
Odgovor na 2. prigovor: premda se duša ne prenosi, jer snaga sjemena ne može uzrokovati razumnu dušu, pokreće ipak k njoj raspoložajno. Otuda se po snazi sjemena prenosi ljudska narav od roditelja na potomstvo, i ujedno s naravi zaraza naravi; iz ovoga, naime, postaje ovaj koji se rađa dionikom krivnje praroditelja, što narav od njega zadobiva po nekom rađalačkom kretanju.
Odgovor na 3. prigovor: premda krivnja nije u činu u sjemenu, ondje je ipak po moći ljudska narav, koju takva krivnja prati.
Odgovor na 4. prigovor: sjeme je počelo rađanja, koje je vlastiti čin naravi, a služi njezinu rasplođivanju. I stoga se više zaražuje duša po sjemenu negoli po tijelu koje je već dovršeno, a koje je već određeno za osobu.
Odgovor na 5. prigovor: ono što je po podrijetlu nije za kuđenje ako se ovaj koji se rađa promatra po sebi. No ako se promatra ukoliko se odnosi na neko počelo, tako mu može biti za kuđenje, kao što netko tko se rađa trpi sramotu roda uzrokovanu iz krivnje nekoga od predaka.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.