I-II, q. 80, a. 4
Proizlaze li svi grijesi iz đavlova nagovora
Prigovor 1. Čini se da su svi grijesi ljudi iz nagovora đavlova. Veli, naime, Dionizije u IV. pogl. De div. nom. da je „mnoštvo demona uzrok svih zala i sebi i drugima“.
Prigovor 2. Nadalje, tko god griješi smrtno, postaje robom đavla; prema onome iz Iv 8: „Tko čini grijeh, rob je grijeha. No onomu se tko u ropstvo dosuđuje od koga je pobijeđen“, kako se veli u 2 Pt 2. Dakle, tko god čini grijeh, pobijeđen je od đavla.
Prigovor 3. Nadalje, Grgur veli da je grijeh đavlov nepopravljiv jer je pao bez ičijega nagovora. Ako bi, dakle, neki ljudi griješili po slobodnoj volji, bez ičijega nagovora, njihov bi grijeh bio nelječiv, što je očito da je lažno. Dakle, svi se ljudski grijesi nagovaraju od đavla.
Naprotiv, veli se u knjizi De ecclesiasticis dogmatibus: „Ne potiču se sve naše zle misli od đavla, nego katkad izviru iz pokreta naše volje“.
Odgovaram: povodom uistinu i neizravno đavao je uzrok svih naših grijeha, ukoliko je naveo prvoga čovjeka na griješenje, iz čijega je grijeha utoliko oštećena ljudska narav da smo svi skloni griješenju; kao što bi se reklo da je uzrok izgaranja drva onaj koji bi drva osušio, iz čega bi slijedilo da se lako zapale. Izravno pak nije uzrok svih ljudskih grijeha, tako naime da bi pojedine grijehe nagovarao. Što Origen dokazuje iz toga jer čak i kad đavla ne bi bilo, ljudi bi imali težnju za hranom i spolnim stvarima i sličnim, koja bi mogla biti neuređena ako se ne bi razumom uredila, što podliježe slobodnoj volji.
Odgovor na 1. prigovor: mnoštvo je demona uzrok svih naših zala prema prvom podrijetlu, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: ne postaje robom nekoga samo onaj tko je od njega pobijeđen, nego također i onaj koji mu se dragovoljno podlaže. I na taj način postaje robom đavla onaj koji vlastitim pokretom griješi.
Odgovor na 3. prigovor: grijeh je đavlov bio nelječiv jer niti je na ičiji nagovor sagriješio, niti je imao ikakvu nagnutost na griješenje uzrokovanu iz prethodnoga nagovora. Što se ni o kojem grijehu čovjekovu ne može reći.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.