I-II, q. 80, a. 3
Može li unijeti nužnost griješenja
Prigovor 1. Čini se da đavao može unijeti nužnost za griješenje. Veća, naime, vlast može unijeti nužnost manjoj. No o đavlu se veli u Job 41: „Nema vlasti na zemlji koja bi se s njime mogla usporediti“. Dakle, može zemaljskomu čovjeku unijeti nužnost za griješenje.
Prigovor 2. Nadalje, čovjekov se razum ne može pokretati osim prema onome što se izvana osjetilima predlaže i mašti predočuje, jer sva naša spoznaja ima početak od osjetila, „i nema mišljenja bez predodžbe“, kako se veli u knjizi De anima. No đavao može pokrenuti čovjekovu maštu, kako je rečeno, a također i vanjska osjetila; veli, naime, Augustin u knjizi De octoginta tribus quaestionibus da „gmiže ovo zlo“, naime ono koje je od đavla, „kroz sve osjetilne ulaze; daje se likovima, prilagođuje bojama, prianja uz zvukove, ulijeva se u okuse“. Dakle, može čovjekov razum iz nužde prignuti na griješenje.
Prigovor 3. Nadalje, prema Augustinu, „nije nikakav mali grijeh kad tijelo žudi protiv duha“. No požudu tijela đavao može uzrokovati, kao i ostale strasti, na način kako je gore rečeno. Dakle, iz nužde može navoditi na griješenje.
Naprotiv, veli se u 1 Pt posl.: „Protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre; njemu se oduprite čvrsti u vjeri“. Uzalud bi se pak takva opomena davala kad bi mu čovjek iz nužde podlegao. Ne može, dakle, čovjeku unijeti nužnost za griješenje.
Odgovaram: đavao vlastitom snagom, ako se ne obuzda od Boga, može nekoga iz nužde navesti na činjenje nekoga čina koji je po svojemu rodu grijeh; no ne može unijeti nužnost griješenja. Što je očito iz toga što se čovjek poticaju na griješenje ne odupire osim po razumu, čiju uporabu đavao može posve spriječiti pokrećući maštu i osjetilnu težnju, kako je očito u opsjednutih. No tada, kad je razum tako svezan, što god čovjek činio, ne uračunava mu se u grijeh. Ako pak razum nije posve svezan, s one strane s koje je slobodan može se oduprijeti grijehu, kako je gore rečeno. Otuda je očito da đavao ni na koji način ne može unijeti nužnost čovjeku za griješenje.
Odgovor na 1. prigovor: ne može svaka vlast veća od čovjeka pokrenuti volju čovjekovu, nego samo Bog, kako je gore izloženo.
Odgovor na 2. prigovor: ono što je zamijećeno po osjetilu ili mašti ne pokreće iz nužde volju ako čovjek ima uporabu razuma. Niti uvijek takvo zamjećivanje vezuje razum.
Odgovor na 3. prigovor: požuda tijela protiv duha, kad joj se razum stvarno odupire, nije grijeh, nego tvar za vježbanje kreposti. A to što joj se razum ne odupire nije u vlasti đavla. I stoga ne može unijeti nužnost grijeha.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.