Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 80, a. 2

Navodi li đavao na griješenje nagovarajući iznutra

Prigovor 1. Čini se da đavao ne može navoditi na griješenje potičući iznutra. Unutarnji su, naime, pokreti duše neka djela života. No nijedno djelo života ne može biti osim iz unutarnjega počela; niti djelo vegetativne duše, koje je najniže među djelima života. Dakle, đavao prema unutarnjim pokretima ne može čovjeka poticati na zlo.

Prigovor 2. Nadalje, svi unutarnji pokreti, prema poretku naravi, nastaju iz vanjskih osjetila. No mimo poretka naravi nešto činiti pripada samomu Bogu, kako je u prvome dijelu rečeno. Dakle, đavao ne može u unutarnjim pokretima čovjeka ništa učiniti, osim prema onome što se vanjskim osjetilima pojavljuje.

Prigovor 3. Nadalje, unutarnji su čini duše razumijevati i zamišljati. No što se tiče nijednoga od ovoga đavao ne može ništa učiniti. Jer, kako je u prvome dijelu izloženo, đavao ne utiskuje u ljudski razum. Čini se da niti u maštu ne može utiskivati, jer zamišljeni oblici, kao duhovniji, dostojniji su od oblika koji su u osjetilnoj tvari; koje ipak đavao ne može utisnuti, kako je očito iz onoga što je u prvome dijelu izloženo. Dakle, đavao ne može prema unutarnjim pokretima navoditi čovjeka na grijeh.

Naprotiv, jer prema tome nikada ne bi napastovao čovjeka osim vidljivo se pojavljujući. Što je očito da je lažno.

Odgovaram: unutarnji je dio duše intelektivan i osjetilan. Intelektivni pak sadrži razum i volju. I o volji je uistinu već rečeno kako se prema njoj đavao odnosi. Razum se pak po sebi pokreće od nekoga tko ga rasvjetljuje za spoznaju istine, što đavao oko čovjeka ne namjerava, nego više pomračiti njegov razum za pristanak uz grijeh. To pomračenje, dakako, proizlazi iz mašte i osjetilne težnje. Otuda se čini da je sveukupno unutarnje djelovanje đavla oko mašte i osjetilne težnje. Pokrećući oboje od toga, može navoditi na grijeh: može, naime, djelovati na to da se mašti neki zamišljeni oblici predoče; može također učiniti da se osjetilna težnja pobudi na neku strast. Rečeno je, naime, u prvoj knjizi da se tjelesna narav duhovnoj naravno pokorava s obzirom na mjesno kretanje. Otuda i đavao može uzrokovati sve ono što iz mjesnoga kretanja nižih tijela može proizići, osim ako se božanskom snagom obuzda. To pak da se neki oblici predoče mašti, slijedi katkad iz mjesnoga kretanja. Veli, naime, Filozof u knjizi De somno et vigilia da „kad životinja spava, dok se mnogo krvi spušta k osjetilnomu počelu, ujedno silaze pokreti“, ili utisci preostali iz pokretâ osjetilnih stvari, koji se u osjetilnim vrstama očuvavaju, i pokreću zamjećivačko počelo, tako da se pojavljuju kao da se tada osjetilno počelo mijenja od samih vanjskih stvari. Otuda takvo mjesno kretanje duhova ili sokova mogu potaknuti demoni, bilo da ljudi spavaju bilo da bdiju, i tako slijedi da čovjek nešto zamišlja. Slično se također osjetilna težnja pobuđuje na neke strasti prema nekom određenom pokretu srca i duhova. Otuda i tome đavao može surađivati. I iz toga što se neke strasti pobuđuju u osjetilnoj težnji, slijedi da čovjek više zamjećuje i osjetilni pokret ili namjeru na navedeni način svedenu na zamjećivačko počelo; jer, kako Filozof u istoj knjizi veli, „oni koji ljube neznatnom se sličnošću pokreću na zamjećivanje ljubljene stvari“. Događa se također iz toga što je strast pobuđena, da se ono što se predlaže mašti prosudi kao ono za čim valja ići, jer onomu koga strast drži čini se dobrim ono na što se po strasti naginje. I po ovome načinu đavao iznutra navodi na griješenje.

Odgovor na 1. prigovor: premda su djela života uvijek iz nekoga unutarnjega počela, ipak s njima može surađivati neki vanjski djelatnik, kao što i djelima vegetativne duše pridonosi vanjska toplina, da se hrana lakše probavi.

Odgovor na 2. prigovor: takvo pojavljivanje zamišljivih oblika nije posve mimo poretka naravi. Niti biva po samoj zapovijedi, nego po mjesnom kretanju, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: otuda je očit odgovor na treći, jer su ti oblici prvotno primljeni od osjetila.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.