Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 8, a. 3

Ako je na neki način o onome što vodi k cilju, pokreće li se jednim gibanjem k cilju i k onome što vodi k cilju

Prigovor 1. Čini se da se istim činom volja usmjerava na cilj i na ono što vodi k cilju. Jer prema Filozofu, „gdje je jedno radi drugoga, ondje je samo jedno“. No volja ne hoće ono što vodi k cilju osim radi cilja. Dakle, istim se činom pokreće k oboma.

Prigovor 2. Nadalje, cilj je razlog htijenja onoga što vodi k cilju, kao što je svjetlo razlog gledanja boja. No istim se činom vidi svjetlo i boja. Dakle, isti je pokret volje kojim hoće cilj i ono što vodi k cilju.

Prigovor 3. Nadalje, brojčano je isto naravno gibanje koje kroz sredstva teži k posljednjemu. No ono što vodi k cilju uspoređuje se s ciljem kao sredstva s posljednjim. Dakle, isti je pokret volje kojim se volja usmjerava na cilj i na ono što vodi k cilju.

Naprotiv, čini se razlikuju prema objektima. No različite su vrste dobra cilj i ono što vodi k cilju, a što se naziva korisnim. Dakle, ne usmjerava se volja istim činom na oboje.

Odgovaram: treba reći da, budući da je cilj po sebi hotičan, a ono što vodi k cilju, ukoliko je takvo, nije hotično osim radi cilja, bjelodano je da se volja može usmjeriti na cilj bez toga da se usmjeri na ono što vodi k cilju; no na ono što vodi k cilju, ukoliko je takvo, ne može se usmjeriti osim ako se ne usmjeri na sam cilj. Tako se dakle volja na sam cilj dvostruko usmjerava: na jedan način apsolutno po sebi; na drugi način kao na razlog htijenja onoga što vodi k cilju. Bjelodano je dakle da je jedan te isti pokret volje kojim se usmjerava na cilj, prema tome što je razlog htijenja onoga što vodi k cilju, i na samo ono što vodi k cilju. No drugi je čin kojim se usmjerava na sam cilj apsolutno. I katkada prethodi vremenom, kao kada netko najprije hoće zdravlje, a poslije, promišljajući kako bi mogao ozdraviti, hoće pozvati liječnika da ozdravi. Kao što se također i oko razuma događa: naime, najprije netko razumijeva sama počela po sebi, a poslije ih razumijeva u samim zaključcima, prema tome što pristaje uz zaključke radi počela.

Odgovor na 1. prigovor: taj razlog polazi prema tome kako se volja usmjerava na cilj kao na razlog htijenja onoga što vodi k cilju.

Odgovor na 2. prigovor: kad god se vidi boja, istim se činom vidi svjetlo; može se ipak vidjeti svjetlo bez toga da se vidi boja. I slično kad god tko hoće ono što vodi k cilju, hoće istim činom cilj, ali ne i obrnuto.

Odgovor na 3. prigovor: u izvršenju djela ono što vodi k cilju drži se kao sredstva, a cilj kao svršetak. Stoga, kao što se naravno gibanje katkada zaustavlja u sredini i ne dopire do svršetka, tako katkada netko ostvaruje ono što vodi k cilju, a ipak ne postiže cilj. No u htijenju je obrnuto: naime volja po cilju dolazi do htijenja onoga što vodi k cilju, kao što i razum dolazi do zaključaka po počelima, koja se nazivaju srednjim pojmovima. Stoga razum katkada razumije srednji pojam i iz njega ne napreduje k zaključku. I slično volja katkada hoće cilj, a ipak ne napreduje k htijenju onoga što vodi k cilju.

Odgovor na 4. prigovor: na ono pak što se suprotno prigovara bjelodano je rješenje po onome što je gore rečeno. Korisno naime i pošteno nisu podjednako podijeljene vrste dobra, nego se odnose kao radi sebe i radi drugoga. Stoga se čin volje na jedno može usmjeriti bez toga da se usmjeri na drugo, ali ne i obrnuto.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.