Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 8, a. 1

Je li volja samo o dobru

Prigovor 1. Čini se da volja nije samo o dobru. Ista je naime moć za suprotnosti, poput vida za bijelo i crno. No dobro i zlo jesu suprotnosti. Dakle, volja nije samo o dobru, nego i o zlu.

Prigovor 2. Nadalje, razumske se moći odnose prema slijeđenju suprotnosti, prema Filozofu. No volja je razumska moć, ona je naime u razumu, kako se kaže u III. De anima. Dakle, volja se odnosi prema suprotnostima. Ne dakle samo k htijenju dobra, nego i k htijenju zla.

Prigovor 3. Nadalje, dobro i biće međusobno se zamjenjuju. No volja nije samo o bićima, nego i o nebićima: hoćemo naime katkada ne hodati i ne govoriti. Hoćemo također katkada neke buduće stvari, koje nisu bića u činu. Dakle, volja nije samo o dobru.

Naprotiv, Dionizije kaže u IV. poglavlju De div. nom. da je „zlo mimo volje i da sve teži za dobrim“.

Odgovaram: treba reći da je volja stanovita razumska težnja. Svaka pak težnja nije osim o dobru. Čemu je razlog što težnja nije ništa drugo doli nagnuće onoga koji teži prema nečemu. No ništa se ne prigiba osim prema nečemu sličnom i prikladnom. Budući da je dakle svaka stvar, ukoliko je biće i supstancija, neko dobro, nužno je da svako nagnuće bude prema dobru. I odatle je što Filozof kaže u I. Ethic. da je dobro ono za čime sve teži. No valja razmotriti da, budući da svako nagnuće slijedi neki oblik, naravna težnja slijedi oblik koji postoji u naravi, a osjetna težnja, ili također intelektualna to jest razumska, koja se naziva voljom, slijedi spoznati oblik. Kao što je dakle ono k čemu teži naravna težnja dobro koje postoji u stvari; tako je ono k čemu teži životinjska ili voljna težnja spoznato dobro. Za to dakle da volja teži k nečemu ne traži se da to bude dobro u istini stvari, nego da se shvati pod vidom dobra. I zbog toga Filozof kaže u II. Physic. da je „cilj dobro, ili prividno dobro“.

Odgovor na 1. prigovor: ista je moć za suprotnosti, ali se ne odnosi na isti način prema objema. Volja se dakle odnosi i prema dobru i prema zlu, ali prema dobru težeći za njim, a prema zlu bježeći od njega. Sama se dakle stvarna težnja za dobrim naziva htijenjem, prema tome što imenuje čin volje, jer tako sada govorimo o htijenju. Bijeg pak od zla više se naziva nehtijenjem. Stoga, kao što je htijenje o dobru, tako je nehtijenje o zlu.

Odgovor na 2. prigovor: razumska se moć ne odnosi prema slijeđenju bilo kojih suprotnosti, nego onih koje su sadržane pod njezinim prikladnim objektom, jer nijedna moć ne slijedi osim svoj prikladni objekt. Objekt je pak volje dobro. Stoga se prema slijeđenju onih suprotnosti volja odnosi koje su obuhvaćene pod dobrim, poput pokretati se i mirovati, govoriti i šutjeti, i drugoga tome sličnoga; na oboje se naime od toga volja usmjerava pod vidom dobra.

Odgovor na 3. prigovor: ono što nije biće u naravi stvari prihvaća se kao biće u razumu, stoga se nijekanja i lišenosti nazivaju razumskim bićima. Po kojem su načinu također buduće stvari, kako se shvaćaju, bića. Ukoliko su dakle takva bića, shvaćaju se pod vidom dobra, i tako volja u njih teži. Stoga Filozof kaže u V. Ethic. da „biti bez zla ima vid dobra“.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.