I-II, q. 79, a. 3
Je li Bog uzrok oslijepljenja i otvrdnuća
Prigovor 1. Čini se da Bog nije uzrok oslijepljenja i otvrdnuća. Augustin, naime, veli u knjizi De octoginta tribus quaestionibus da „Bog nije uzrok toga da čovjek bude gori“. No po oslijepljenju i otvrdnuću čovjek biva gori. Dakle, Bog nije uzrok oslijepljenja i otvrdnuća.
Prigovor 2. Nadalje, Fulgencij veli da „Bog nije osvetnik one stvari čiji je začetnik“. No Bog je osvetnik otvrdnula srca, prema onome iz Sir 3: „Tvrdo će srce loše proći na posljedku“. Dakle, Bog nije uzrok otvrdnuća.
Prigovor 3. Nadalje, isti se učinak ne pripisuje suprotnim uzrocima. No uzrokom se oslijepljenja naziva zloća čovjekova, prema onome iz Mudr 2: „Zaslijepila ih je, naime, zloća njihova“; a također i đavao, prema onome iz 2 Kor 4: „Bog ovoga svijeta zaslijepio je pameti nevjernika“; a ti se uzroci čine suprotnima Bogu. Dakle, Bog nije uzrok oslijepljenja i otvrdnuća.
Naprotiv, veli se u Iz 6: „Zaslijepi srce puka ovoga i uši mu otežaj“. I u Rim 9 veli se: „Kome hoće, smiluje se; a koga hoće, otvrdnjuje“.
Odgovaram: oslijepljenje i otvrdnuće uključuju dvoje. Od kojih je jedno pokret ljudskoga uma koji prianja uz zlo i odvraćen je od božanskoga svjetla. I što se tiče toga Bog nije uzrok oslijepljenja i otvrdnuća, kao što nije uzrok grijeha. Drugo je pak oduzimanje milosti, iz kojega slijedi da se um božanski ne rasvjetljuje za ispravno gledanje, i srce se čovjekovo ne omekšava za ispravan život. I što se tiče toga Bog je uzrok oslijepljenja i otvrdnuća. Valja pak razmotriti da je Bog opći uzrok rasvjetljenja duša, prema onome iz Iv 1, „bijaše istinsko svjetlo koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na ovaj svijet“, kao što je sunce opći uzrok rasvjetljenja tijela. Na različit ipak način, jer sunce djeluje rasvjetljujući po nužnosti naravi; Bog pak djeluje voljno, po poretku svoje mudrosti. Sunce pak, premda koliko je do njega sva tijela rasvjetljuje, ako ipak nađe neku zapreku u nekom tijelu, ostavlja ga mračnim, kako je očito o kući čiji su prozori zatvoreni. Pa ipak tomu zamračenju ni na koji način uzrok nije sunce, jer ne djeluje po svojemu sudu da svjetlo unutra ne pusti, nego je njegov uzrok samo onaj koji zatvara prozor. Bog pak vlastitim sudom ne ulijeva svjetlo milosti onima u kojima nalazi zapreku. Otuda uzrok oduzimanja milosti nije samo onaj koji postavlja zapreku milosti, nego također i Bog, koji po svojemu sudu milost ne pruža. I po ovome načinu Bog je uzrok oslijepljenja, i otežanja ušiju, i otvrdnuća srca. Što se uistinu razlikuje prema učincima milosti, koja i usavršava razum darom mudrosti, i osjećaj omekšava ognjem ljubavi. I jer spoznaji razuma nadasve služe dva osjetila, naime vid i sluh, od kojih jedno služi pronalaženju, naime vid, a drugo poučavanju, naime sluh, stoga se što se tiče vida postavlja oslijepljenje; što se tiče sluha otežanje ušiju; što se tiče osjećaja otvrdnuće.
Odgovor na 1. prigovor: budući da su oslijepljenje i otvrdnuće, sa strane oduzimanja milosti, neke kazne, s ove strane po njima čovjek ne biva gori, nego postavljen gorim po krivnji, upada u njih, kao i u ostale kazne.
Odgovor na 2. prigovor: taj prigovor polazi od otvrdnuća ukoliko je krivnja.
Odgovor na 3. prigovor: zloća je zaslužni uzrok oslijepljenja, kao što je krivnja uzrok kazne. I na taj se način također za đavla veli da zasljepljuje, ukoliko navodi na krivnju.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.