I-II, q. 79, a. 4
Usmjeruju li se te stvari na spasenje onih koji bivaju oslijepljeni ili otvrdnuti
Prigovor 1. Čini se da se oslijepljenje i otvrdnuće uvijek usmjeruju na spasenje onoga koji biva oslijepljen i otvrdnut. Augustin, naime, veli u Enchirid. da „Bog, budući da je vrhunski dobar, ni na koji način ne bi dopustio da se dogodi ikakvo zlo kad ne bi mogao iz bilo kojega zla izvesti dobro“. Još, dakle, mnogo više usmjeruje na dobro ono zlo kojemu je sam uzrok. No oslijepljenju i otvrdnuću Bog je uzrok, kako je rečeno. Dakle, to se usmjeruje na spasenje onoga koji biva oslijepljen ili otvrdnut.
Prigovor 2. Nadalje, u Mudr 1 veli se da „Bog ne uživa u propasti bezbožnika“. Činilo bi se pak da u njihovoj propasti uživa ako njihovo oslijepljenje ne bi obratio na njihovo dobro, kao što bi se činilo da liječnik uživa u patnji bolesnika ako gorak lijek koji pruža bolesniku ne bi usmjerio na njegovo zdravlje. Dakle, Bog obraća oslijepljenje na dobro oslijepljenih.
Prigovor 3. Nadalje, „Bog nije pristran“, kako se veli u Dj 10. No u nekih oslijepljenje usmjeruje na njihovo spasenje, kao u nekih Židova, koji su oslijepljeni da ne povjeruju Kristu, i ne vjerujući ubiju ga, te se poslije skrušeni obrate, kako se o nekima čita u Dj 2; kako je očito po Augustinu, u knjizi De quaestionibus Evangeliorum. Dakle, Bog oslijepljenje svih obraća na njihovo spasenje.
Naprotiv, ne valja činiti zla da dođu dobra, kako se veli u Rim 3. No oslijepljenje je zlo. Dakle, Bog ne zasljepljuje neke radi njihova dobra.
Odgovaram: oslijepljenje je neka predigra grijeha. Grijeh se pak usmjeruje na dvoje: na jedno, dakako, po sebi, naime na osudu; a na drugo iz milosrdne Božje providnosti, naime na ozdravljenje, ukoliko Bog dopušta da neki padnu u grijeh kako bi, prepoznajući svoj grijeh, ponizili se i obratili, kako Augustin veli u knjizi De natura et gratia. Otuda se i oslijepljenje iz svoje naravi usmjeruje na osudu onoga koji biva oslijepljen, zbog čega se također postavlja kao učinak odbacivanja; no iz božanskoga milosrđa oslijepljenje se privremeno usmjeruje ljekovito na spasenje onih koji bivaju oslijepljeni. No to se milosrđe ne pruža svim oslijepljenima, „nego samo predodređenima, kojima sve surađuje na dobro“, kako se veli u Rim 8. Otuda s obzirom na neke oslijepljenje se usmjeruje na ozdravljenje, a s obzirom na druge na osudu, kako Augustin veli u III De quaest. Evang.
Odgovor na 1. prigovor: sva zla koja Bog čini ili dopušta da se čine usmjeruju se na neko dobro, no ne uvijek na dobro onoga u kome je zlo, nego katkad na dobro drugoga, ili također cijeloga svemira. Kao što je krivnju tiranâ usmjerio na dobro mučenikâ, i kaznu osuđenih usmjeruje na slavu svoje pravednosti.
Odgovor na 2. prigovor: Bog ne uživa u propasti ljudi s obzirom na samu propast, nego po razlogu svoje pravednosti, ili radi dobra koje otuda proizlazi.
Odgovor na 3. prigovor: to što Bog oslijepljenje nekih usmjeruje na njihovo spasenje pripada milosrđu; to pak što se oslijepljenje drugih usmjeruje na njihovu osudu, pripada pravednosti. A to što milosrđe nekima pruža a ne svima, ne čini pristranost u Boga, kako je u prvome dijelu rečeno.
Odgovor na 4. prigovor: zla krivnje ne valja činiti da dođu dobra, no zla kazne valja nanositi radi dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.