Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 78, a. 3

Griješi li tko god griješi iz određene zloće iz habitusa

Prigovor 1. Čini se da svatko tko griješi iz određene zloće griješi iz habitusa. Veli, naime, Filozof u V. Ethic. da nije na svakome činiti nepravedna djela onako kako nepravednik čini, naime iz izbora, nego samo na onome tko ima habitus. No griješiti iz određene zloće jest griješiti iz izbora zla, kako je rečeno. Dakle, griješiti iz određene zloće pripada samo onomu tko ima habitus.

Prigovor 2. Nadalje, Origen veli u I Peri archon da „nitko ne biva odjednom ispražnjen ili ne popušta, nego valja pomalo i po dijelovima otjecati“. No čini se da je najveće otjecanje to da tko griješi iz određene zloće. Dakle, ne odmah od početka, nego po mnogom običaju, iz kojega se habitus može roditi, tko dolazi do toga da griješi iz određene zloće.

Prigovor 3. Nadalje, kad god tko griješi iz određene zloće, valja da se sama volja od sebe naginje na zlo koje izabire. No po naravi moći čovjek se ne naginje na zlo, nego više na dobro. Valja, dakle, ako izabire zlo, da to bude iz nečega što nadođe, a to je strast ili habitus. No kad tko griješi iz strasti, ne griješi iz određene zloće, nego iz nemoći, kako je rečeno. Dakle, kad god tko griješi iz određene zloće, valja da griješi iz habitusa.

Naprotiv, kako se odnosi dobar habitus prema izboru dobra, tako se odnosi zao habitus prema izboru zla. No katkad netko tko nema habitus kreposti izabire ono što je dobro prema kreposti. Dakle, također katkad netko tko nema manoviti habitus može izabrati zlo, što znači griješiti iz određene zloće.

Odgovaram: volja se drukčije odnosi prema dobru, a drukčije prema zlu. Iz naravi, naime, svoje moći naginje se na dobro razuma kao na vlastiti objekt, odakle se i za svaki grijeh veli da je protiv naravi. To, dakle, što se volja birajući naginje u neko zlo, valja da s druge strane biva. I katkad, dakako, biva iz nedostatka razuma, kao kad tko griješi iz neznanja; a katkad iz navale osjetilne težnje, kao kad griješi iz strasti. No nijedno od ovoga nije griješiti iz određene zloće; nego onda samo tko griješi iz određene zloće kad se sama volja od sebe same pokreće na zlo. Što se može dogoditi dvostruko. Na jedan, dakako, način time što čovjek ima neko pokvareno raspoloženje koje naginje na zlo, tako da prema tom raspoloženju čovjeku neko zlo biva kao prikladno i slično, i u to, po razlogu prikladnosti, volja teži kao u dobro, jer svaka stvar po sebi teži u ono što joj je prikladno. Takvo pak pokvareno raspoloženje ili je neki habitus stečen iz običaja, koji prelazi u narav, ili je neko bolesno stanje sa strane tijela, kao kad tko ima neke naravne sklonosti prema nekim grijesima zbog pokvarenosti naravi u njemu samome. Na drugi način događa se da volja po sebi teži u neko zlo po uklanjanju neke zapreke. Kao ako se komu priječi griješiti ne zato što bi mu se grijeh po sebi ne sviđao, nego zbog nade u vječni život ili zbog straha od pakla; uklanjanjem nade po očaju, ili straha po preuzetnosti, slijedi da griješi iz određene zloće, kao bez uzde. Tako je, dakle, očito da grijeh koji je iz određene zloće uvijek u čovjeku pretpostavlja neki nered, koji ipak nije uvijek habitus. Otuda nije nužno da svatko tko griješi iz određene zloće griješi iz habitusa.

Odgovor na 1. prigovor: djelovati onako kako nepravednik djeluje nije samo djelovati nepravedno iz određene zloće, nego također s ugodom i bez teškoga otpora razuma. Što ne pripada osim onomu tko ima habitus.

Odgovor na 2. prigovor: ne pada tko odmah na to da griješi iz određene zloće, nego se pretpostavlja nešto, što ipak nije uvijek habitus, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: ono zbog čega se volja naginje na zlo nije uvijek habitus ili strast, nego neke druge stvari, kako je rečeno.

Odgovor na 4. prigovor: nije jednak razlog o izboru dobra i o izboru zla. Zato što zlo nikada nije bez dobra naravi, no dobro može savršeno biti bez zla krivnje.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.