Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 78, a. 2

Griješi li tko god griješi iz habitusa iz određene zloće

Prigovor 1. Čini se da svatko tko griješi iz habitusa ne griješi iz određene zloće. Grijeh, naime, koji je iz određene zloće čini se da je najteži. No katkad čovjek neki lak grijeh počini iz habitusa, kao kad izrekne besposlenu riječ. Nije, dakle, svaki grijeh koji je iz habitusa iz određene zloće.

Prigovor 2. Nadalje, „čini koji proizlaze iz habitusa slični su činima iz kojih se habitusi rađaju“, kako se veli u II. Ethic. No čini koji prethode manovitom habitusu nisu iz određene zloće. Dakle, i grijesi koji su iz habitusa nisu iz određene zloće.

Prigovor 3. Nadalje, u onome što tko iz određene zloće počini raduje se nakon što je počinio, prema onome iz Izr 2: „Koji se vesele kad zlo učine i kliču u najgorim stvarima“. I to zato jer je svakomu ugodno kad postigne ono što smjera, i tko čini ono što mu je na neki način sustvoreno prema habitusu. No oni koji griješe iz habitusa nakon počinjenoga grijeha žaloste se, jer kajanjem se ispunjaju opaki, to jest oni koji imaju manoviti habitus, kako se veli u IX. Ethic. Dakle, grijesi koji su iz habitusa nisu iz određene zloće.

Naprotiv, za grijeh iz određene zloće veli se da je onaj koji je iz izbora zla. No svakomu je za izabrati ono na što biva nagnut po vlastitom habitusu, kako se veli u VI. Ethic. o kreposnom habitusu. Dakle, grijeh koji je iz habitusa jest iz određene zloće.

Odgovaram: nije isto griješiti imajući habitus i griješiti iz habitusa. Služiti se, naime, habitusom nije nužno, nego je podloženo volji onoga koji ga ima, odakle se i habitus definira kao ono čime se tko služi kad hoće. I stoga kao što se može dogoditi da tko imajući manoviti habitus provali u čin kreposti, time što razum ne biva posve pokvaren po zlu habitusu, nego nešto njegovo ostaje cjelovito, iz čega proizlazi da grješnik neka djela čini od roda dobrih; tako se također može dogoditi da tko imajući habitus katkad ne djeluje iz habitusa, nego iz nadošle strasti, ili također iz neznanja. No kad god se služi manovitim habitusom, nužno je da iz određene zloće griješi. Jer svakomu tko ima habitus po sebi je za ljubiti ono što mu je prikladno prema vlastitom habitusu, jer mu postaje na neki način sustvoreno, prema tome što običaj i habitus prelaze u narav. Ovo pak što je komu prikladno prema manovitom habitusu jest ono što isključuje duhovno dobro. Iz čega slijedi da čovjek izabire duhovno zlo kako bi postigao dobro koje mu je prema habitusu prikladno. A to znači griješiti iz određene zloće. Otuda je očito da tko god griješi iz habitusa griješi iz određene zloće.

Odgovor na 1. prigovor: laki grijesi ne isključuju duhovno dobro, a to je milost Božja ili ljubav. Otuda se ne nazivaju zlima u apsolutnom smislu, nego u određenom pogledu. I zbog toga se niti habitusi njihovi ne mogu nazvati u apsolutnom smislu zlima, nego samo u određenom pogledu.

Odgovor na 2. prigovor: čini koji proizlaze iz habitusâ slični su po vrsti činima iz kojih se habitusi rađaju, razlikuju se ipak od njih kao savršeno od nesavršenoga. I takva je razlika grijeha koji se čini iz određene zloće prema grijehu koji se čini iz neke strasti.

Odgovor na 3. prigovor: onaj koji griješi iz habitusa uvijek se raduje tome što djeluje iz habitusa, dokle god se habitusom služi. No jer se može habitusom ne služiti, nego po razumu, koji nije posve pokvaren, o nečem drugom razmišljati, može se dogoditi da se, ne služeći se habitusom, žalosti zbog onoga što je po habitusu počinio. Većinom se ipak takvi kaju za grijeh ne zato što bi im se grijeh po sebi ne sviđao, nego zbog neke neugodnosti u koju zbog grijeha upadaju.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.