Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 78, a. 1

Može li tko griješiti iz određene zloće, to jest s namjerom

Prigovor 1. Čini se da nitko ne griješi s namjerom, to jest iz određene zloće. Neznanje se, naime, protivi namjeri, to jest određenoj zloći. No svaki je zao čovjek u neznanju, prema Filozofu. I u Izr 14 veli se: „Lutaju koji čine zlo“. Dakle, nitko ne griješi iz određene zloće.

Prigovor 2. Nadalje, Dionizije veli u IV. pogl. De div. nom. da „nitko ne djeluje smjerajući na zlo“. No to izgleda da znači griješiti iz zloće, smjerati na zlo u griješenju, jer ono što je mimo nakane jest kao po akcidentu i ne daje naziv činu. Dakle, nitko ne griješi iz zloće.

Prigovor 3. Nadalje, sama je zloća grijeh. Ako bi, dakle, zloća bila uzrok grijeha, slijedit će da je grijeh uzrok grijeha u beskonačnost, što je neprihvatljivo. Nitko, dakle, ne griješi iz zloće.

Naprotiv, veli se u Job 34: „Kao s namjerom odstupiše od Boga i putove njegove nisu htjeli razumjeti“. No odstupiti od Boga znači griješiti. Dakle, neki griješe s namjerom, to jest iz određene zloće.

Odgovaram: čovjek, kao i bilo koja druga stvar, naravno ima težnju za dobrom. Otuda to što k zlu njegova težnja skreće, događa se iz nekoga kvarenja ili nereda u nekom od počela čovjekovih, jer tako se u djelovanjima prirodnih stvari nalazi pogrješka. Počela su pak ljudskih činâ razum i težnja, kako razumna, koja se naziva volja, tako i osjetilna. Grijeh se, dakle, u ljudskim činima događa katkad, kao iz nedostatka razuma, na primjer kad tko griješi po neznanju; i iz nedostatka osjetilne težnje, kao kad tko griješi iz strasti; tako također i iz nedostatka volje, a to je njezin nered. Neuređena je pak volja kad manje dobro više ljubi. Dosljedno je pak da tko izabire podnijeti štetu u manje ljubljenom dobru kako bi zadobio više ljubljeno dobro, kao kad čovjek hoće podnijeti odsijecanje uda čak i svjesno, kako bi sačuvao život, koji više ljubi. I po ovome načinu, kad neka neuređena volja neko vremenito dobro više ljubi, na primjer bogatstvo ili užitak, negoli poredak razuma ili božanskoga zakona, ili ljubav Božju, ili nešto tomu slično, slijedi da hoće podnijeti gubitak u nekom od duhovnih dobara kako bi zadobila neko vremenito dobro. Ništa pak drugo nije zlo doli lišenost nekoga dobra. I prema tome tko svjesno hoće neko duhovno zlo, koje je zlo u apsolutnom smislu, po kojemu se duhovno dobro lišava, kako bi vremenitim dobrom ovladao. Otuda se veli da griješi iz određene zloće, ili s namjerom, kao svjesno birajući zlo.

Odgovor na 1. prigovor: neznanje katkad uistinu isključuje znanje kojim tko u apsolutnom smislu zna da je ovo zlo što se čini, i tada se veli da griješi iz neznanja. Katkad pak isključuje znanje kojim čovjek zna da je ovo sada zlo, kao kad se griješi iz strasti. Katkad pak isključuje znanje kojim tko zna da ovo zlo ne valja podnijeti radi postizanja onoga dobra, a ipak u apsolutnom smislu zna da je ovo zlo, i tako se veli da ne zna onaj koji griješi iz određene zloće.

Odgovor na 2. prigovor: zlo ne može biti po sebi namjeravano od nekoga, može ipak biti namjeravano radi izbjegavanja drugoga zla, ili radi postizanja drugoga dobra, kako je rečeno. I u takvu bi slučaju tko izabrao postići po sebi namjeravano dobro, bez toga da pretrpi štetu drugoga dobra. Kao što bi netko raskalašen htio uživati u nasladi bez uvrede Boga, no kad je dvoje predloženo, radije hoće griješeći navući uvredu Boga nego da se liši naslade.

Odgovor na 3. prigovor: zloća iz koje se veli da tko griješi može se shvatiti kao habitualna zloća, prema tome što zao habitus Filozof naziva zloćom, kao što se dobar habitus naziva krepošću. I prema tome veli se da tko iz zloće griješi jer griješi iz sklonosti habitusa. Može se također shvatiti stvarna zloća. Bilo da se sam izbor zla nazove zloćom, i tako se veli da tko griješi iz zloće ukoliko griješi iz izbora zla. Bilo također da se zloćom nazove neka prethodna krivnja, iz koje nastaje kasnija krivnja, kao kad tko napada bratovu milost iz zavisti. I tada isto nije uzrok samoga sebe, nego je unutarnji čin uzrok vanjskoga čina. I jedan je grijeh uzrok drugoga, no ne u beskonačnost, jer se dolazi do nekoga prvoga grijeha koji se ne uzrokuje iz nekoga ranijega grijeha, kako je očito iz gore rečenoga.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.