Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 76, a. 4

Umanjuje li grijeh

Prigovor 1. Čini se da neznanje ne umanjuje grijeh. Ono, naime, što je zajedničko u svakom grijehu ne umanjuje grijeh. No neznanje je zajedničko u svakom grijehu; veli, naime, Filozof u III. Ethic. da je svaki zao čovjek u neznanju. Dakle, neznanje ne umanjuje grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh dodan grijehu čini veći grijeh. No samo je neznanje grijeh, kako je rečeno. Dakle, ne umanjuje grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, nije istoga otežavati i umanjivati grijeh. No neznanje otežava grijeh, jer na ono apostolovo, „ne znaš li da te dobrota Božja“, itd., Ambrozije veli: „najteže griješiš ako ne znaš“. Dakle, neznanje ne umanjuje grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, ako neko neznanje umanjuje grijeh, to se čini nadasve o onome koje posve oduzima uporabu razuma. No takvo neznanje ne umanjuje grijeh, nego ga više povećava; veli, naime, Filozof u III. Ethic. da „pijanac zaslužuje dvostruke kazne“. Dakle, neznanje ne umanjuje grijeh.

Naprotiv, što god je razlog oproštenja grijeha, olakšava grijeh. No neznanje je takvo, kako je očito u 1 Tim 1, „milosrđe sam postigao jer sam u neznanju učinio“. Dakle, neznanje umanjuje ili olakšava grijeh.

Odgovaram: budući da je svaki grijeh voljan, utoliko neznanje može umanjiti grijeh ukoliko umanjuje voljno; ako pak voljno ne umanjuje, ni na koji način neće umanjiti grijeh. Očito je pak da neznanje koje posve ispričava od grijeha, jer posve oduzima voljno, ne umanjuje grijeh, nego ga posve ukida. Neznanje pak koje nije uzrok grijeha, nego se popratno odnosi prema grijehu, niti umanjuje grijeh niti ga povećava. Ono, dakle, samo neznanje može grijeh umanjiti koje je uzrok grijeha, a ipak posve od grijeha ne ispričava. Događa se pak katkad da je takvo neznanje izravno i po sebi voljno, kao kad tko po vlastitoj volji ne zna nešto kako bi slobodnije griješio. I takvo neznanje izgleda da povećava voljno i grijeh; iz jakosti, naime, volje za griješenjem proizlazi to da tko želi podnijeti štetu neznanja radi slobode griješenja. Katkad pak neznanje koje je uzrok grijeha nije izravno voljno, nego neizravno ili po akcidentu, na primjer kad tko ne želi truditi se u učenju, iz čega slijedi da je u neznanju; ili kad tko želi piti vino neumjereno, iz čega slijedi da se opija i da mu nedostaje rasuđivanje. I takvo neznanje umanjuje voljno, i dosljedno grijeh. Kad se, naime, nešto ne spoznaje da je grijeh, ne može se reći da se volja izravno i po sebi kreće prema grijehu, nego po akcidentu, odakle je ondje manji prijezir, i dosljedno manji grijeh.

Odgovor na 1. prigovor: neznanje prema kojemu je svaki zao čovjek u neznanju nije uzrok grijeha, nego nešto što slijedi uzrok, naime strast ili habitus koji naginje na grijeh.

Odgovor na 2. prigovor: grijeh dodan grijehu čini više grijeha, no ne čini uvijek veći grijeh, jer se možda ne stječu u isti grijeh, nego su mnogi. I može se dogoditi, ako prvi umanjuje drugi, da oba zajedno nemaju toliku težinu koliku bi jedan sam imao. Kao što je ubojstvo teži grijeh kad ga učini trijezan čovjek nego ako biva od pijana, premda su ovo dva grijeha, jer pijanstvo više umanjuje od pojma kasnijega grijeha negoli je njegova vlastita težina.

Odgovor na 3. prigovor: Ambrozijeva se riječ može shvatiti o neznanju koje je posve hotimično. Ili se može shvatiti u rodu grijeha nezahvalnosti, u kojemu je najviši stupanj to da čovjek čak niti dobročinstva ne prepoznaje. Ili se može shvatiti o neznanju nevjere, koje podriva temelj duhovnoga zdanja.

Odgovor na 4. prigovor: pijanac uistinu zaslužuje dvostruke kazne zbog dvaju grijeha koje čini, naime pijanstva i drugoga grijeha koji iz pijanstva slijedi. Ipak pijanstvo, po razlogu pridruženoga neznanja, umanjuje kasniji grijeh, i možda više negoli je težina samoga pijanstva, kako je rečeno. Ili se može reći da se ona riječ navodi prema odredbi nekoga zakonodavca Pitaka, koji je odredio „da se pijani, ako udare, više kazne; ne gledajući na oproštenje, koje bi pijani više trebali imati, nego na korist, jer više nepravdi čine pijani nego trijezni“; kako je očito po Filozofu u II Politicorum.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.