Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 76, a. 2

Je li neznanje grijeh

Prigovor 1. Čini se da neznanje nije grijeh. Grijeh je, naime, riječ, djelo ili želja protiv Božjega zakona, kako je gore izloženo. No neznanje ne uključuje nikakav čin, ni unutarnji ni vanjski. Dakle, neznanje nije grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, grijeh se izravnije protivi milosti nego znanju. No lišenost milosti nije grijeh, nego više neka kazna koja slijedi grijeh. Dakle, neznanje, koje je lišenost znanja, nije grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, ako je neznanje grijeh, to nije osim ukoliko je voljno. No ako je neznanje grijeh ukoliko je voljno, čini se da se grijeh sastoji u samom činu volje više nego u neznanju. Dakle, neznanje neće biti grijeh, nego više nešto što slijedi grijeh.

Prigovor 4. Nadalje, svaki se grijeh po pokori oduzima, niti ijedan grijeh koji prolazi po krivnji ostaje u činu, osim samo istočnoga. No neznanje se ne oduzima po pokori, nego još ostaje u činu, kad se svaka krivnja po pokori ukloni. Dakle, neznanje nije grijeh, osim možda da je istočni.

Prigovor 5. Nadalje, ako bi samo neznanje bilo grijeh, dokle god bi neznanje ostajalo u čovjeku, dotle bi u činu griješio. No neznanje neprestano ostaje u onome koji ne zna. Dakle, onaj koji ne zna neprestano bi griješio. Što je očito da je lažno, jer bi tako neznanje bilo najteže. Nije, dakle, neznanje grijeh.

Naprotiv, ništa ne zaslužuje kaznu osim grijeha. No neznanje zaslužuje kaznu, prema onome iz 1 Kor 14, „ako tko ne zna, neće se znati za nj“. Dakle, neznanje je grijeh.

Odgovaram: neznanje se po tome razlikuje od neznanja kao pukoga manjka znanja (nescientia) što ovaj manjak izriče jednostavno nijekanje znanja, odakle komu god nedostaje znanje nekih stvari, može se reći da ih ne zna; prema kojemu načinu Dionizije u anđelima postavlja manjak znanja, u VII. pogl. Cael. hier. Neznanje pak (ignorantia) uključuje lišenost znanja, dok naime komu nedostaje znanje onoga što je po naravi sposoban znati. Od toga pak nešto je tko dužan znati, ono naime bez čijega znanja ne može dužni čin ispravno vršiti. Otuda su svi dužni zajednički znati ono što pripada vjeri i opće propise prava, a pojedinci ono što gleda na njihov stalež ili službu. Neke su pak stvari koje premda je tko sposoban po naravi znati, nije ih ipak dužan znati, kao geometrijske poučke i pojedinačne slučajnosti, osim u posebnom slučaju. Očito je pak da tko god zanemaruje imati ili činiti ono što je dužan imati ili činiti, griješi grijehom propusta. Otuda je zbog nemara neznanje onoga što je tko dužan znati grijeh. No ne uračunava se čovjeku u nemar ako ne zna ono što ne može znati. Otuda se neznanje o tome naziva nesavladivim, jer se naime trudom ne može nadvladati. I zbog toga takvo neznanje, budući da nije voljno, time što ga nije u našoj vlasti odbaciti, nije grijeh. Iz čega je očito da nijedno nesavladivo neznanje nije grijeh, a savladivo je neznanje grijeh ako je o onome što je tko dužan znati; no nije ako je o onome što tko nije dužan znati.

Odgovor na 1. prigovor: kako je gore rečeno, u tome što se veli riječ, djelo ili želja, valja shvatiti također i suprotna nijekanja, prema tome što propust ima pojam grijeha. I tako je nemar, prema kojemu je neznanje grijeh, sadržan pod navedenom definicijom grijeha, ukoliko se propušta nešto što se trebalo reći ili učiniti ili željeti, radi stjecanja dužnoga znanja.

Odgovor na 2. prigovor: lišenost milosti, premda po sebi nije grijeh, ipak po razlogu nemara da se čovjek pripravi za milost može imati pojam grijeha, kao i neznanje. Pa ipak s obzirom na to postoji razlika, jer čovjek može neko znanje steći po svojim činima, a milost se ne stječe iz naših čina, nego iz Božjega dara.

Odgovor na 3. prigovor: kao što u grijehu prijestupa grijeh ne leži u samom činu volje, nego također u željenom činu koji je zapovjeđen od volje; tako u grijehu propusta nije samo čin volje grijeh, nego također i sam propust, ukoliko je na neki način voljan. I na taj je način sam nemar spoznavanja, ili nerasuđivanje, grijeh.

Odgovor na 4. prigovor: premda prolaskom krivnje po pokori ostaje neznanje ukoliko je lišenost znanja, ne ostaje ipak nemar prema kojemu se neznanje naziva grijehom.

Odgovor na 5. prigovor: kao što u drugim grijesima propusta samo u onom vremenu čovjek u činu griješi za koje potvrdna zapovijed obvezuje; tako je također i o grijehu neznanja. Ne griješi, naime, neprestano onaj koji ne zna u činu, nego samo onda kad je vrijeme stjecanja znanja koje je dužan imati.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.