Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 76, a. 1

Je li neznanje uzrok grijeha

Prigovor 1. Čini se da neznanje ne može biti uzrok grijeha. Jer ono što nije, ničemu nije uzrok. No neznanje je nebiće, budući da je neka lišenost znanja. Dakle, neznanje nije uzrok grijeha.

Prigovor 2. Nadalje, uzroke grijeha valja uzimati sa strane okretanja, kako je očito iz gore rečenoga. No čini se da neznanje gleda na odvraćanje. Dakle, ne treba se postavljati kao uzrok grijeha.

Prigovor 3. Nadalje, svaki se grijeh sastoji u volji, kako je gore rečeno. No volja se ne pokreće osim prema nečemu spoznatom, jer zamijećeno je dobro objekt volje. Dakle, neznanje ne može biti uzrok grijeha.

Naprotiv, Augustin veli u knjizi De natura et gratia da neki griješe po neznanju.

Odgovaram: prema Filozofu, u VIII. Physic., pokretački je uzrok dvostruk: jedan po sebi, a drugi po akcidentu. Po sebi, dakako, koji pokreće vlastitom snagom, kao što je roditelj pokretački uzrok teškoga i lakoga. Po akcidentu pak, kao onaj koji uklanja zapreku, ili kao samo uklanjanje zapreke. I na taj način neznanje može biti uzrok čina grijeha, jer je lišenost znanja koje usavršava razum, a koje priječi čin grijeha, ukoliko upravlja ljudske čine. Valja pak razmotriti da je razum prema dvostrukom znanju upravljački za ljudske čine, naime prema općem i pojedinačnom znanju. Vijećajući, naime, o djelatnostima, služi se nekim silogizmom, čiji je zaključak sud ili izbor ili djelovanje. Djelovanja su pak u pojedinačnostima. Otuda je zaključak djelatnoga silogizma pojedinačan. Pojedinačna se pak tvrdnja ne zaključuje iz opće osim posredovanjem neke pojedinačne tvrdnje, kao što se čovjek odvraća od čina oceubojstva time što zna da oca ne valja ubiti, i time što zna da je ovaj otac. Neznanje, dakle, i jednoga i drugoga može uzrokovati čin oceubojstva, naime i općega počela, koje je neko pravilo razuma, i pojedinačne okolnosti. Otuda je očito da svako neznanje onoga koji griješi nije uzrok grijeha, nego samo ono koje oduzima znanje koje priječi čin grijeha. Otuda kad bi volja nekoga bila tako raspoložena da se ne bi odvratila od čina oceubojstva čak i kad bi prepoznala oca, neznanje oca nije ovomu uzrok grijeha, nego se popratno odnosi prema grijehu. I stoga takav ne griješi zbog neznanja, nego griješi u neznanju, prema Filozofu u III. Ethic.

Odgovor na 1. prigovor: nebiće ne može biti nečemu uzrok po sebi, može ipak biti uzrok po akcidentu, kao uklanjanje zapreke.

Odgovor na 2. prigovor: kao što znanje koje neznanje oduzima gleda na grijeh sa strane okretanja, tako je također neznanje sa strane okretanja uzrok grijeha kao ono što uklanja zapreku.

Odgovor na 3. prigovor: k onomu što je s obzirom na sve nepoznato ne može se kretati volja, no ako je nešto prema nečemu poznato a prema nečemu nepoznato, volja to može htjeti. I na taj je način neznanje uzrok grijeha, kao kad tko zna da je ovaj kojega ubija čovjek, ali ne zna da je on otac; ili kad tko zna da je neki čin ugodan, a ipak ne zna da je on grijeh.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.