Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 75, a. 3

Ima li vanjski uzrok

Prigovor 1. Čini se da grijeh nema vanjski uzrok. Grijeh je naime dragovoljan čin. Dragovoljno pak pripada onome što je u nama; i tako nema vanjski uzrok. Dakle grijeh nema vanjski uzrok.

Prigovor 2. Nadalje, kao što je narav unutrašnje počelo, tako također i volja. No grijeh u prirodnim stvarima nikada se ne događa osim iz nekoga unutrašnjega uzroka, na primjer nakazni porodi potječu iz kvarenja nekoga unutrašnjega počela. Dakle ni u moralnim stvarima ne može se dogoditi grijeh osim iz unutrašnjega uzroka. Nema dakle grijeh vanjski uzrok.

Prigovor 3. Nadalje, kada se uzrok pomnoži, množi se učinak. No što je više i veće ono što izvana navodi na griješenje, to se manje ono što netko neuredno čini ubraja njemu u grijeh. Dakle ništa vanjsko nije uzrok grijeha.

Naprotiv, kaže se u Br 31: „Nisu li to one koje zavedoše sinove Izraelove, i učiniše da otpadnete od Gospodina u grijehu Peorovu?“ Dakle nešto vanjsko može biti uzrok koji navodi na grijeh.

Odgovaram: treba reći da, kako je gore rečeno, unutrašnji je uzrok grijeha i volja, kao ona koja dovršava čin grijeha; i razum, s obzirom na lišenost dužnoga pravila; i osjetilna težnja koja priklanja. Tako bi dakle nešto vanjsko trojako moglo biti uzrok grijeha: ili zato što bi neposredno pokretalo samu volju; ili zato što bi pokretalo razum; ili zato što bi pokretalo osjetilnu težnju. Volju pak, kako je gore rečeno, iznutra ne može pokretati nitko doli Bog; koji ne može biti uzrok grijeha, kako će se dolje pokazati. Stoga preostaje da ništa vanjsko ne može biti uzrok grijeha osim ili ukoliko pokreće razum, kao čovjek ili đavao koji nagovara na grijeh; ili kao ono što pokreće osjetilnu težnju, kao što neke vanjske osjetilne stvari pokreću osjetilnu težnju. Ali niti vanjski nagovor u stvarima koje treba činiti ne pokreće po nužnosti razum; niti također izvana predložene stvari po nužnosti ne pokreću osjetilnu težnju, osim možda na neki način raspoloženu; pa ipak ni osjetilna težnja ne pokreće po nužnosti razum i volju. Stoga nešto vanjsko može biti neki uzrok koji pokreće na griješenje, no ne dostatno navodeći na grijeh; nego uzrok koji dostatno dovršava grijeh jest samo volja.

Odgovor na 1. prigovor: iz samoga toga što vanjske stvari koje pokreću na griješenje ne navode dostatno i po nužnosti, slijedi da u nama ostaje griješiti i ne griješiti.

Odgovor na 2. prigovor: time što se postavlja unutrašnji uzrok grijeha ne isključuje se vanjski, nije naime ono što je izvana uzrok grijeha osim posredovanjem unutrašnjega uzroka, kako je rečeno.

Odgovor na 3. prigovor: pomnoženjem vanjskih uzroka koji priklanjaju griješenju množe se čini grijeha, jer se više njih iz tih uzroka, i više puta, priklanja činima grijeha. Ali ipak umanjuje se narav krivnje, koja se sastoji u tome da nešto bude dragovoljno i u nama.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.