I-II, q. 75, a. 2
Ima li unutrašnji uzrok
Prigovor 1. Čini se da grijeh nema unutrašnji uzrok. Ono naime što je unutrašnje nekoj stvari uvijek joj je prisutno. Ako dakle grijeh ima unutrašnji uzrok, čovjek bi uvijek griješio, budući da, kada se postavi uzrok, postavlja se učinak.
Prigovor 2. Nadalje, isto nije uzrok samoga sebe. No unutrašnji čovjekovi pokreti jesu grijeh. Dakle nisu uzrok grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, što god je unutar čovjeka, ili je naravno, ili dragovoljno. No ono što je naravno ne može biti uzrok grijeha, jer grijeh je protiv naravi, kako Damaščanin kaže. Ono pak što je dragovoljno, ako je neuredno, već je grijeh. Ne može dakle ništa unutrašnje biti uzrok prvoga grijeha.
Naprotiv, Augustin kaže da je volja uzrok grijeha.
Odgovaram: treba reći da, kako je već rečeno, uzrok grijeha po sebi treba uzeti sa strane samoga čina. Ljudskoga se pak čina može uzeti unutrašnji uzrok i posredan i neposredan: neposredan doduše uzrok ljudskoga čina jest razum i volja, prema kojoj je čovjek slobodan voljom; daleki je pak uzrok zamjećivanje osjetilnoga dijela, i također osjetilna težnja, kao što se naime iz suda razuma volja pokreće na nešto prema razumu, tako se također iz osjetilnoga zamjećivanja osjetilna težnja k nečemu priklanja; koje nagnuće katkad privlači volju i razum, kako će se dolje pokazati. Tako se dakle dvostruk unutrašnji uzrok grijeha može navesti: jedan blizak, sa strane razuma i volje; drugi pak dalek, sa strane uobrazilje ili osjetilne težnje. Ali budući da je gore rečeno da je uzrok grijeha neko prividno pokretačko dobro s nedostatkom dužnoga poticaja, naime pravila razuma ili božanskoga zakona; sam poticaj koji je prividno dobro pripada zamjećivanju osjetila i težnji; sama pak odsutnost dužnoga pravila pripada razumu, koji je rođen takvo pravilo razmatrati; a samo dovršenje dragovoljnoga čina grijeha pripada volji, tako da sam čin volje, uz pretpostavljeno navedeno, već jest neki grijeh.
Odgovor na 1. prigovor: ono što je unutrašnje kao naravna moć uvijek je prisutno; ono pak što je unutrašnje kao unutrašnji čin težilne ili spoznajne snage nije uvijek prisutno. Sama pak moć volje jest uzrok grijeha u mogućnosti, ali se svodi na čin po prethodnim pokretima, i to najprije osjetilnoga dijela, a dosljedno razuma. Iz toga se naime što se nešto predlaže kao poželjno prema osjetilu i osjetilna se težnja k tome priklanja, razum katkad usteže od razmatranja dužnoga pravila, i tako volja proizvodi čin grijeha. Budući dakle da prethodni pokreti nisu uvijek u činu, ni grijeh nije uvijek u činu.
Odgovor na 2. prigovor: nisu svi unutrašnji pokreti od supstancije grijeha, koji se sastoji ponajprije u činu volje; nego neki prethode, a neki slijede sam grijeh.
Odgovor na 3. prigovor: ono što je uzrok grijeha kao moć koja proizvodi čin jest naravno. Pokret također osjetilnoga dijela iz kojega slijedi grijeh katkad je naravan, kao kada zbog težnje za hranom netko griješi. No grijeh postaje protunaravan iz samoga toga što izostaje naravno pravilo, koje čovjek prema svojoj naravi mora paziti.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.