I-II, q. 75, a. 1
Ima li grijeh uzrok
Prigovor 1. Čini se da grijeh nema uzrok. Grijeh naime ima narav zla, kako je rečeno. No zlo nema uzrok, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. Dakle grijeh nema uzrok.
Prigovor 2. Nadalje, uzrok je ono iz čega po nužnosti slijedi drugo. No ono što je po nužnosti ne čini se da je grijeh, time što je svaki grijeh dragovoljan. Dakle grijeh nema uzrok.
Prigovor 3. Nadalje, ako grijeh ima uzrok, ili ima za uzrok dobro, ili zlo. No ne dobro, jer dobro ne čini doli dobro; „ne može naime dobro stablo donijeti loše plodove“, kako se kaže u Mt 7; slično pak ni zlo ne može biti uzrok grijeha, jer kazneno zlo slijedi grijeh; a krivno je zlo isto što i grijeh. Grijeh dakle nema uzrok.
Naprotiv, sve što biva ima uzrok, jer, kako se kaže u Job 5, ništa na zemlji ne biva bez uzroka. No grijeh biva, jer je riječ, djelo ili želja protiv Božjega zakona. Dakle grijeh ima uzrok.
Odgovaram: treba reći da je grijeh neki neuredan čin. Sa strane dakle čina može po sebi imati uzrok, kao i bilo koji drugi čin. Sa strane pak neurednosti ima uzrok na onaj način na koji nijekanje ili lišenost može imati uzrok. Nekomu se pak nijekanju može dvostruk uzrok navesti: prvo doduše nedostatak uzroka, to jest nijekanje samoga uzroka, uzrok je nijekanja po samome sebi, uklanjanjem se naime uzroka uklanja učinak; kao što je uzrok tame odsutnost sunca; na drugi način uzrok tvrdnje koju slijedi nijekanje jest po akcidentu uzrok dosljednoga nijekanja, kao što vatra, uzrokujući toplinu iz glavne nakane, dosljedno uzrokuje lišenost hladnoće. Od čega prvo može dostajati za jednostavno nijekanje. Ali budući da neurednost grijeha, i bilo koje zlo, nije jednostavno nijekanje, nego lišenost onoga što je nešto rođeno i dužno imati; nužno je da takva neurednost ima djelatni uzrok po akcidentu, jer ono što je rođeno biti i mora, nikada ne bi nedostajalo osim zbog nekoga uzroka koji priječi. I prema tome običava se govoriti da zlo, koje se sastoji u nekoj lišenosti, ima manjkav uzrok, ili djelatni po akcidentu. Svaki se pak uzrok po akcidentu svodi na uzrok po sebi. Budući dakle da grijeh sa strane neurednosti ima djelatni uzrok po akcidentu, a sa strane čina ima djelatni uzrok po sebi; slijedi da neurednost grijeha proizlazi iz samoga uzroka čina. Tako dakle volja lišena vodstva pravila razuma i božanskoga zakona, namjeravajući neko promjenjivo dobro, uzrokuje čin grijeha po sebi, ali neurednost čina po akcidentu i mimo nakane; potječe naime nedostatak reda u činu iz nedostatka vodstva u volji.
Odgovor na 1. prigovor: grijeh ne označuje samo samu lišenost dobra, koja je neurednost; nego označuje čin pod takvom lišenošću, koja ima narav zla. Kako to doista ima uzrok, rečeno je.
Odgovor na 2. prigovor: ako se ona definicija uzroka općenito mora potvrditi, treba se razumjeti o dostatnom i nezapriječenom uzroku. Događa se naime da nešto bude dostatan uzrok drugoga, pa ipak ne slijedi po nužnosti učinak, zbog neke pridošle zapreke, inače bi slijedilo da se sve događa po nužnosti, kako je očito u VI. Metaphys. Tako dakle, premda grijeh ima uzrok, ne slijedi ipak da je nužan, jer se učinak može zapriječiti.
Odgovor na 3. prigovor: kako je rečeno, volja bez primjene pravila razuma ili božanskoga zakona uzrok je grijeha. To pak što je ne primijeniti pravilo razuma ili božanskoga zakona, po sebi nema narav zla, ni kazne ni krivnje, prije nego što se primijeni na čin. Stoga prema tome prvomu grijehu nije uzrok neko zlo, nego neko dobro s odsutnošću nekoga drugog dobra.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.