I-II, q. 75, a. 4
Je li grijeh uzrok grijeha
Prigovor 1. Čini se da grijeh nije uzrok grijeha. Četiri su naime roda uzroka, od kojih nijedan ne može odgovarati tome da grijeh bude uzrok grijeha. Cilj naime ima narav dobra, što ne priliči grijehu, koji je po svojoj naravi zlo. I istim razlogom ni grijeh ne može biti djelatni uzrok, jer zlo nije djelatni uzrok, nego je slabo i nemoćno, kako Dionizije kaže u 4. pogl. De div. nom. Materijalni pak i formalni uzrok čini se da imaju mjesta samo u prirodnim tijelima koja su sastavljena od tvari i oblika. Dakle grijeh ne može imati materijalni i formalni uzrok.
Prigovor 2. Nadalje, djelovati sebi slično svojstvo je savršene stvari, kako se kaže u IV Meteorologica. No grijeh je po svojemu pojmu nesavršen. Dakle grijeh ne može biti uzrok grijeha.
Prigovor 3. Nadalje, ako je ovomu grijehu uzrok drugi grijeh, istim razlogom i onomu će biti uzrok neki drugi grijeh, i tako će se ići u beskonačnost, što je neprikladno. Nije dakle grijeh uzrok grijeha.
Naprotiv, Grgur kaže, Super Ezechielem: „Grijeh koji se pokorom brzo ne briše, grijeh je i uzrok grijeha“.
Odgovaram: treba reći da budući da grijeh ima uzrok sa strane čina, na taj bi način jedan grijeh mogao biti uzrok drugoga kao što jedan ljudski čin može biti uzrok drugoga. Događa se dakle da jedan grijeh bude uzrok drugoga prema četirima rodovima uzroka: prvo doduše prema načinu djelatnoga ili pokretačkoga uzroka, i po sebi i po akcidentu; po akcidentu doista kao što se uklanjajuće zapreku naziva pokretačem po akcidentu, kada naime po jednom činu grijeha čovjek gubi milost, ili ljubav, ili stid, ili bilo što drugo što odvraća od grijeha, upada iz toga u drugi grijeh; i tako je prvi grijeh uzrok drugoga po akcidentu; po sebi pak kao kada se iz jednoga čina grijeha čovjek raspolaže za to da drugi sličan čin lakše počini, iz čina se naime uzrokuju raspoloženja i habitusi koji naginju sličnim činima; prema rodu pak materijalnoga uzroka jedan je grijeh uzrok drugoga ukoliko mu priprema građu, kao što lakomost priprema građu svađi, koja je većinom o zgrnutim bogatstvima; prema rodu pak konačnoga uzroka jedan je grijeh uzrok drugoga ukoliko poradi cilja jednoga grijeha netko čini drugi grijeh, kao kada netko čini simoniju poradi cilja slavohleplja, ili bludnost poradi krađe; i budući da cilj daje oblik u moralnim stvarima, kako je gore navedeno, iz toga također slijedi da je jedan grijeh formalni uzrok drugoga, u činu naime bludnosti koja se čini poradi krađe jest doista bludnost poput materijalnoga, a krađa poput formalnoga.
Odgovor na 1. prigovor: grijeh, ukoliko je neuredan, ima narav zla; ali ukoliko je neki čin, ima neko dobro, u najmanju ruku prividno, za cilj. I tako sa strane čina može biti i konačni i djelatni uzrok drugoga grijeha, premda ne sa strane neurednosti. Građu pak grijeh ima ne od koje, nego oko koje. Oblik pak ima iz cilja. I stoga se prema četirima rodovima uzroka grijeh može nazvati uzrokom grijeha, kako je rečeno.
Odgovor na 2. prigovor: grijeh je nesavršen moralnom nesavršenošću sa strane neurednosti; ali sa strane čina može imati savršenost naravi. I prema tome može biti uzrok grijeha.
Odgovor na 3. prigovor: nije svaki uzrok grijeha grijeh. Stoga ne treba ići u beskonačnost; nego se može doći do nekoga prvoga grijeha čiji uzrok nije drugi grijeh.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.