Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

I-II, q. 73, a. 9

Prosuđuje li se prema stanju osobe protiv koje se griješi

Prigovor 1. Čini se da se zbog stanja osobe protiv koje se griješi grijeh ne otežava. Ako bi naime to bilo, ponajviše bi se otežavao iz toga što netko griješi protiv nekoga pravednog i svetog muža. No iz toga se ne otežava grijeh, manje se naime vrijeđa od nanesene uvrede krepostan čovjek, koji ravnodušno podnosi, nego drugi, koji se također iznutra sablažnjeni vrijeđaju. Dakle stanje osobe protiv koje se griješi ne otežava grijeh.

Prigovor 2. Nadalje, ako bi stanje osobe otežavalo grijeh, ponajviše bi se otežavao iz bliskosti, jer kako Tulije kaže u Paradoxa: „U ubijanju roba jednom se griješi, u povredi očeva života u mnogome se griješi“. No čini se da bliskost osobe protiv koje se griješi ne otežava grijeh, jer svatko je samome sebi ponajviše blizak; pa ipak manje griješi tko neku štetu sebi nanese nego ako bi je nanio drugome, na primjer ako bi ubio svoga konja nego ako bi ubio tuđega konja, kako je očito po Filozofu, u V. Ethic. Dakle bliskost osobe ne otežava grijeh.

Prigovor 3. Nadalje, stanje osobe koja griješi ponajprije otežava grijeh zbog dostojanstva ili znanja, prema onome iz Mudr 6: „Moćnici će moćno biti mučeni“; i Lk 12: „Sluga koji zna volju gospodara svoga, a ne čini, dobit će mnoge udarce“. Dakle, jednakim razlogom, sa strane osobe protiv koje se griješi, više bi otežavalo grijeh dostojanstvo ili znanje osobe protiv koje se griješi. No ne čini se da teže griješi onaj tko čini nepravdu bogatijoj ili moćnijoj osobi nego nekomu siromahu, jer nema pristranosti kod Boga, prema čijemu se sudu težina grijeha prosuđuje. Dakle stanje osobe protiv koje se griješi ne otežava grijeh.

Naprotiv, u Svetome se pismu posebno kudi grijeh koji se čini protiv slugu Božjih, kao 1 Kr 19: „Žrtvenike tvoje srušiše, i proroke tvoje mačem pobiše“. Kudi se također posebno grijeh počinjen protiv bliskih osoba, prema onome iz Mih 7: „Sin sramoti oca, kći ustaje protiv majke svoje“. Kudi se također posebno grijeh koji se čini protiv osoba postavljenih u dostojanstvo, kako je očito u Job 34: „Koji kaže kralju: otpadniče; koji vođe naziva bezbožnima“. Dakle stanje osobe protiv koje se griješi otežava grijeh.

Odgovaram: treba reći da je osoba protiv koje se griješi na neki način objekt grijeha. Rečeno je pak gore da se prva težina grijeha promatra sa strane objekta. Iz čega se doista utoliko promatra veća težina u grijehu ukoliko je njegov objekt važniji cilj. Glavni su pak ciljevi ljudskih čina Bog, sam čovjek i bližnji; što god naime činimo, poradi nekoga od toga činimo; premda se također od toga trojega jedno pod drugim uređuje. Može se dakle sa strane toga trojega razmatrati veća ili manja težina u grijehu prema stanju osobe protiv koje se griješi: prvo doduše sa strane Boga, s kojim se utoliko više neki čovjek sjedinjuje ukoliko je kreposniji ili Bogu posvećeniji. I stoga uvreda takvoj osobi nanesena više se prelijeva na Boga, prema onome iz Zah 2: „Tko se vas dotakne, dotiče zjenicu oka moga“. Stoga grijeh biva teži iz toga što se griješi protiv osobe više Bogu sjedinjene, bilo zbog kreposti bilo zbog službe. Sa strane pak samoga sebe očito je da utoliko netko teže griješi ukoliko protiv tješnje povezane osobe, bilo naravnim srodstvom, bilo dobročinstvima, bilo bilo kojom povezanošću, bude zgriješio, jer se čini da protiv samoga sebe više griješi, i utoliko teže griješi, prema onome iz Sir 14: „Tko je prema sebi zao, komu će dobar biti?“ Sa strane pak bližnjega utoliko se teže griješi ukoliko grijeh više njih dotiče. I stoga grijeh koji biva protiv javne osobe, na primjer kralja ili vladara, koji nosi osobu čitava mnoštva, teži je od grijeha koji se čini protiv jedne privatne osobe; otuda se posebno kaže u Izl 22: „Kneza naroda svoga nemoj proklinjati“. I slično uvreda koja biva nekoj uglednoj osobi čini se da je teža, iz toga što se prelijeva na sablazan i na uznemirenje mnogih.

Odgovor na 1. prigovor: onaj tko nanosi uvredu kreposnomu, koliko je do njega, uznemiruje ga i iznutra i izvana. No to što se ovaj iznutra ne uznemiruje, potječe iz njegove dobrote, koja ne umanjuje grijeh onoga tko vrijeđa.

Odgovor na 2. prigovor: šteta koju netko samome sebi nanosi u onome što potpada pod vlast vlastite volje, kao u posjedovanim stvarima, ima manje od grijeha nego ako se drugome nanosi, jer vlastitom voljom to čini. Ali u onome što se ne podlaže vlasti volje, kao što su naravna i duhovna dobra, teži je grijeh štetu samome sebi nanijeti, teže naime griješi onaj tko ubije samoga sebe nego onaj tko ubije drugoga. No budući da stvari naših bližnjih ne potpadaju pod vlast naše volje, ne vrijedi razlog s obzirom na štete stvarima onih nanesene, da se oko njih manje griješi; osim možda ako hoće, ili odobravaju.

Odgovor na 3. prigovor: nije pristranost ako Bog teže kažnjava onoga tko griješi protiv uglednijih osoba, to naime biva zbog toga što se to prelijeva na štetu mnogih.

Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.

Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.