I-II, q. 73, a. 8
Prosuđuje li se prema veličini štete
Prigovor 1. Čini se da se težina grijeha ne povećava prema većoj šteti. Šteta je naime neki događaj koji slijedi čin grijeha. No pridošli događaj ne dodaje dobroti ili zloći čina, kako je gore rečeno. Dakle grijeh se ne otežava zbog veće štete.
Prigovor 2. Nadalje, šteta se ponajviše nalazi u grijesima koji su protiv bližnjega, jer samome sebi nitko ne želi naškoditi; Bogu pak nitko ne može naškoditi, prema onome iz Job 35: „Ako se pomnože tvoje opačine, što ćeš učiniti protiv njega? Čovjeku, koji je tebi sličan, naškodit će tvoja bezbožnost“. Ako bi se dakle grijeh otežavao zbog veće štete, slijedilo bi da bi grijeh kojim netko griješi protiv bližnjega bio teži od grijeha kojim netko griješi protiv Boga ili protiv samoga sebe.
Prigovor 3. Nadalje, veća se šteta nanosi nekome kada se lišava života milosti nego kada se lišava života naravi, jer život je milosti bolji od života naravi, u tolikoj mjeri da čovjek mora život naravi prezreti kako ne bi izgubio život milosti. No onaj tko navede neku ženu na bludničenje, koliko je do njega, lišava je života milosti, navodeći je na smrtni grijeh. Ako bi dakle grijeh bio teži zbog veće štete, slijedilo bi da bi običan bludnik teže griješio od ubojice, što je bjelodano neistinito. Nije dakle grijeh teži zbog veće štete.
Naprotiv, Augustin kaže, u III De Lib. Arb.: „Budući da se mana naravi protivi, toliko se dodaje zloći mana koliko se cjelovitosti naravi oduzima“. No umanjenje cjelovitosti naravi jest šteta. Dakle utoliko je teži grijeh ukoliko je veća šteta.
Odgovaram: treba reći da se šteta trojako može odnositi prema grijehu. Katkad je naime šteta koja proizlazi iz grijeha predviđena i namjeravana, kao kada netko nešto čini s namjerom nanošenja štete drugome, kao ubojica ili kradljivac. I tada izravno veličina štete povećava težinu grijeha, jer tada je šteta po sebi objekt grijeha. Katkad je pak šteta predviđena, ali nije namjeravana, kao kada netko prolazeći kroz polje da bi kraćim putem išao na bludničenje, nanosi štetu onome što je posijano u polju, svjesno, premda ne s nakanom nanošenja štete. I tako također veličina štete otežava grijeh, ali neizravno, ukoliko naime iz volje silno sklone griješenju proizlazi to da netko ne propušta učiniti štetu sebi ili drugome, što apsolutno ne bi htio. Katkad pak šteta niti je predviđena niti namjeravana. I tada ako se akcidentalno odnosi prema grijehu, ne otežava grijeh izravno, ali zbog nemara razmatranja šteta koje bi mogle slijediti, čovjeku se uračunavaju na kaznu zla koja se događaju mimo njegove nakane, ako se bavio nedopuštenom stvari. Ako pak šteta po sebi slijedi iz čina grijeha, premda nije namjeravana niti predviđena, izravno grijeh otežava, jer sve što po sebi slijedi grijeh pripada na neki način samoj vrsti grijeha. Na primjer ako netko javno bludniči, slijedi sablazan mnogih, što premda on sam ne namjerava, niti možda predviđa, izravno se time otežava grijeh. Drukčije se ipak čini da stoji stvar oko kaznene štete koju navlači sam onaj tko griješi. Takva naime šteta, ako se akcidentalno odnosi prema činu grijeha, i nije predviđena niti namjeravana, ne otežava grijeh, niti prati veću težinu grijeha, kao ako netko trčeći da ubije posrne i ozlijedi sebi nogu. Ako pak takva šteta po sebi slijedi čin grijeha, premda možda niti je predviđena niti namjeravana, tada veća šteta ne čini teži grijeh; nego obrnuto teži grijeh donosi težu štetu. Kao što će neki nevjernik, koji ništa nije čuo o kaznama pakla, težu kaznu u paklu pretrpjeti za grijeh ubojstva nego za grijeh krađe; jer naime to niti namjerava niti predviđa, ne otežava se time grijeh (kao što biva oko vjernika, koji samim time čini se da teže griješi što veće kazne prezire da bi ispunio volju grijeha), nego se težina takve štete samo uzrokuje iz težine grijeha.
Odgovor na 1. prigovor: kao što je također gore rečeno kada se raspravljalo o dobroti i zloći vanjskih čina, pridošli događaj, ako je predviđen i namjeravan, dodaje dobroti ili zloći čina.
Odgovor na 2. prigovor: premda šteta otežava grijeh, ne slijedi ipak da se samo iz štete grijeh otežava, štoviše grijeh je po sebi teži zbog neurednosti, kako je gore rečeno. Stoga i sama šteta otežava grijeh ukoliko čini čin neurednijim. Otuda ne slijedi da ako šteta ponajviše ima mjesta u grijesima koji su protiv bližnjega, da su ti grijesi najteži, jer se mnogo veća neurednost nalazi u grijesima koji su protiv Boga, i u nekima od onih koji su protiv samoga sebe. Pa ipak se može reći da premda Bogu nitko ne može naškoditi s obzirom na njegovu supstanciju, može ipak štetu pokušati u onome što je Božje, kao iskorjenjivanjem vjere, povređivanjem svetoga, što su najteži grijesi. Sebi također netko katkad svjesno i dragovoljno nanosi štetu, kao što je očito u onima koji se ubijaju, premda to konačno povezuju s nekim prividnim dobrom, na primjer s time da se oslobode neke tjeskobe.
Odgovor na 3. prigovor: taj razlog ne slijedi, zbog dvoga: prvo doduše jer ubojica namjerava izravno štetu bližnjega; a bludnik koji izaziva ženu ne namjerava štetu, nego nasladu. Drugo jer je ubojica po sebi i dostatan uzrok tjelesne smrti; a duhovne smrti nitko drugome ne može biti uzrok po sebi i dostatan, jer nitko duhovno ne umire osim griješeći vlastitom voljom.
Hrvatski prijevod: Kršćanska stvarnost, 2026., prema latinskom izdanju Leonina (Rim, 1888.); Dodatak i Prilog prevedeni su s engleskoga prijevoda Otaca engleske dominikanske provincije (1920.). Biblijski navodi vode u čitalicu Biblije na portalu.
Ovaj tekst nije preveo teolog, stoga nemojte prijevod shvaćati doslovno. Ako želite ući u dublje teološko tumačenje, pročitajte latinski izvornik.